Matija Posavec, sada već bivši međimurski župan, bio je jedan od onih za koje bi mnogi poznavatelji političkih prilika u Hrvatskoj rekli kako je posljednji koji bi mogao pasti zbog korupcije. I to na klasičnom mitu vulgaris. Kuverti s iznosom. I to smiješnim, zanemarivim iznosom hrvatske  korupcijske valute.  Najmlađi župan u Hrvatskoj u trenutku prvih izbora pobijedio je uvjerljivo čak tri puta zaredom, posljednji put s nevjerojatnih 65 posto glasova birača prvog kruga. Iza sebe je ostavio jednu od najrazvijenijih hrvatskih županija, u kojoj je najmanji omjer zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na privatni, u prijevodu kao Županiju s najmanje uhljeba na brojnim razinama. Nema sektora za koji je Županija nadležna u kojem u njegovim mandatima nisu pokrenuti razvoj i novi projekti.  Ljudi su ga, očito, birali zbog rezultata. Infrastruktura se u toj Županiji gradila europskim sredstvima iz fondova, a poduzetnici, obrtnici, poljoprivrednici i svi ostali građani dobivali su snažne potpore. Iz dobrostojeće obitelji, situiran i bez povećanja imovine u svojim mandatima bio je jedan od onih za kojega bi mnogi ljudi stavili 'ruku u vatru' da nije kao i drugi. Istražitelji USKOK-a razbili su taj mit, no većini Međimurcima to izgleda  i nije previše bitno. Razočarani su, ali ako je suditi po komentarima po društvenim mrežama kao i internetskim anketama, da se kojim slučajem opet kandidira, opet bi ga izabrali.

I tad je krenulo opće zgražanje. Međimurci, primitivci, podupiru korupciju. A Međimurci ne daju na svog uspješnog župana. Nije rulji i medijima iz glavnog grada jasno kako ovi gore mogu podržavati nekoga tko je uzeo kuvertu. Zaboravljaju kako cijeloj Hrvatskoj nije jasno kako su oni,  ne isto, nego puno gore podržavali toliko puta zaredom. Svi su sve znali, ali su i dalje podržavali čovjeka koji se radi ovako smiješnih iznosa vjerojatno ne bi dizao iz kreveta ni prošetati Rudija, a kamoli što drugo.  Posebno je nejasno kako se uopće svemu tome zgražaju Dubrovčani koji su i sami bili u sličnoj situaciji. Međimurci trenutno smatraju kako kuverta s 10 tisuća kuna mita ili donacije u kampanji nije toliki uteg koji bi okrenuo vagu u drugom smjeru. Očito smatraju kako je i dalje sve ono u čemu je Posavec bio uspješan kao župan puno važnije od ovog kadroviranja s iznosom mita. A kadroviranja, donacije i kuverte u Hrvatskoj trebalo bi zaštititi kao nematerijalnu kulturnu baštinu.  Politika i kadroviranje idu ruku pod ruku, bez obzira na to što bismo mi rado deklarativno bili Švedska, Švicarska ili Japan. Ali, daleko smo mi od takvih razina časti. Daleko su političari, ali i narod.

Tanka je granica sadržaja kuverte kojom se određuje je li taj sadržaj unutra mito ili puka zahvalnost. To je nešto što kao narod nosimo u genetskom kodu, potrebu da se nekome tko nam je pomogao i značio zahvalimo. Na kraju krajeva, od ranih dana djetinjstva  nas maltretiraju kako je potrebno biti zahvalan i kako nije pristojno biti nezahvalan. Osim toga, kao društvo funkcioniramo tako da su neke stvari jedino i moguće  uz pomoć onih koji su ''blizu oltara'', a kome se moliti, nije se srditi. I što bi sad bila kuverta s recimo sto eura doktoru koji je nekome spasio život? Da, on je samo radio svoj posao. Ali, osim što je radio svoj posao, radio ga je prije svega u državi lošijeg standarda u kojoj je  nedvojbeno potplaćen s obzirom na svoj značaj i obrazovanje. Ljudi nerijetko osjećaju toliku zahvalnost da su i iznosi koje su spremni izdvojiti simboličan poklon u odnosu na to koliko im to što im je doktor pomogao znači. Je li kuverta doktoru mito ili tek zahvalnost? Politika u društvu rođačke ekonomije druga je tema. Poslovi se dobivaju kako se dobivaju. Postoje zakonski javni natječaji, ali nerijetko je njihov ishod realiziran daleko od zakona i javnosti. I onda na natječajima za radna mjesta pobjeđuju oni bliži oltaru, koji su spremni dobro se zahvaliti kuvertom. Nerijetko, kao u Međimurju, dobiju i odgovore na pitanja.

Osim zapošljavanja, tu su uvijek i dodjele unosnih poslova. Tu se zahvalnost kreće u puno većim iznosima od onih koji stanu u kuvertu. Tu se nose torbe, poklanjaju stanovi, grade vikendice, no međimurskog župana zasad za ova kaznena djela ne terete, nego samo za uhljebljavanja i primanje kuverte za mjesto u upravnom vijeću Županijske uprave za ceste.  Je li 10 tisuća kuna u kampanji mito ili samo donacija za političku utrku i kampanju, ili samo puka zahvalnost? Postoje političke stranke u Hrvatskoj koje statutima reguliraju kako njihovi članovi, koje stranka postavi u nadzorne odbore, upravna vijeća i rukovodeće funkcije moraju određeni postotak donirati stranci.  Da je Posavec tako nešto stavio u Statut stranke koju je osnovao, a iznos prijavio kao donaciju u kampanji, nikakvog kaznenog djela ne bi bilo.  Društvene mreže vrve sprdnjama oko Posavca, koji je korupciju konačno približio narodu, odnosno iznosima koje sad već i obični ljudi mogu i zamisliti.  Koliko god da je uspješan župan i koliko god da je kuvertu zaista smatrao samo donacijom, ostavku je morao podnijeti. Njegov potez mogao bi biti presedan u Hrvatskoj, koja bi konačno mogla postati zemlja u kojoj se političari ponašaju krajnje časno, onda kad bi i drugi slijedili njegov primjer. Ali, što ćemo s narodom? Onim istim ljudima koji bi tražili ostavke zbog namještanja natječaja, ali bi rado da ga njima netko namjesti. Što ćemo s onima koji bi tražili ostavke zbog mita, ali bi ga prvom prilikom dali za dobar posao? Što ćemo s onim gosparima koji se zgražaju nad Međimurcima dok podržavaju vlastite političare i njihove prijestupe radi osobnih interesa? Što ćemo sa svim onim zahvalama u kuvertama? Što ćemo sa svim onim pozivima kojima prosječni građanin pokušava riješiti prosječni problem poput termina u doktora, kazne za parking, upisa na fakultet, mjesta u vrtiću do potrebne dozvole? Korupcija možda smrdi od glave, ali se ipak čisti od repa.