Svaki put kad dođem kod Vulkanizera Đuraša, pitam se kako je ovo moguće u jednom Dubrovniku?
Prije neki dan žestoko sam se posvađao s ženom. Išli smo za vikend u Zagreb i to autom. Zašto autom kad je jeftinije i bezbolnije avionom? Odgovor je istovremeno jednostavan i kompliciran. Jednostavan je za onoga tko živi u Dubrovniku, a kompliciran za sve ostale.
Autom smo išli iz samo jednog razloga – moram kupiti kacigu i rebe za motor – a plan je bio da šoping obavim pokraj Karlovca. Ali dok smo se mi spravili i krenuli, naravno da smo zakasnili, supruga, čini mi se, nije shvatila važnost ove akcije. Novema Nova radi do 16, pa šoping nisam obavio u petak kad smo išli, a bogme ni u nedjelju kad smo se vraćali, jer tada ne radi.
Čitateljice nježnijeg spola sigurno se sada pitaju pa je li mogu biti toliki krkan da se posvađam s ženom zbog ove gluposti – uostalom kao što i pjesma kaže „Je li ikad itko stao u Karlovcu?“ – zašto glupu kacigu i debilne gaće nisam mogao kupiti, recimo, u Dubrovniku?
Zato jer – nisam!
Do prije par godina lijepa moto butiga radila je na Malom Stradunu, ali se pretvorila u – apartman. Jednostavno se vlasnicima više isplatilo baviti iznajmljivanjem nego trgovinom. Ne samo da je isplativije nego i lakše. Malo po malo, većina moto butiga u Gradu ili se zatvorila ili prenamijenila, a izbor motociklističke opreme u Gradu sada je nikakav. Čak su se i servisi za motore i skutere zatvarali, jer nije imao tko raditi. Posljednji takav primjer je moto servis Dante na Kantafigu, o čemu smo pisali.
Lako da je ovakva situacija samo na moto tržištu, u Dubrovniku je ona pravilo, a ne iznimka što se tiče gotovo svih branši. Grad je nautičko središte, ali za bilo koju stvarčicu na brodu ili barci potrebno je otići u neki drugi grad ili je naručiti preko interneta s tim da nikad ne znaš hoće li ti valjati. Svugdje je odgovor isti – zbog iznajmljivanja i apartmana brojni Dubrovčani koji su se bavili trgovinom i uslugama sada to više ne rade, jer se više isplati prostor dati za smještaj turistima.
Svaka, pa i najmanja sitnica u ovom je gradu postala komplicirana. Recimo šišanje. Prije si mogao ući u frizerski salon i, ne bi čovjek vjerovao, odmah se ošišati. Ej isti dan. Sada se moraš naručiti. Za par dana, sljedeći tjedan, očigledno ih nema dovoljno.
Što je najluđe od svega, čak je i hrana postala teški luksuz. Na pjacu u Gružu ne moraš ići bez sto eura. Ono malo baba što još uvijek sadi pomadore bubnut će ti cijenu od koje boli glava. Ali ako želiš jesti nešto što ima okus, onda to i moraš platiti. Usto još moraš paziti hoće li ti kakav preprodavač podvaliti povrće iz Konzuma po višestrukoj cijeni. Naravno da nema dovoljno domaćeg voća i povrća kada se ljudima po Župi više isplati iznajmiti kuću sezonskim konobarima i sobaricama nego se mučiti s poljoprivredom. Na kraju krajeva i ona legendarna poslovnica poljoprivrede kraj TUP-a zatvorila je vrata, ne bi nas iznenadilo da i tamo svane kakav apartman.
Ne treba se tome ništa čuditi, pa čak i crkve u ovom gradu postaju apartmani, sjetimo se samo one u Lapadu. Časne sestre na Gorici odavno se bave smještajnim biznisom, a tamo su nekoć boravili stariji i nemoćni. Domovi za umirovljenike, kojih kronično nedostaje, ne mogu naći adekvatan radni kadar, kao ni bolnice, domovi zdravlja…
Rentijerska ekonomija, koliko god bila privlačna, jer je riječ o najlakšoj zaradi, obija se o glavu čitavom gradu. Ponekad se pitam smeta li i bogatim iznajmljivačima nedostatak brojnih trgovina, usluga, meštara i domaće hrane? Smeta li im što je grad sve teži za normalan život?
Sve mi ove misli tutnje glavom dok se vozim promijeniti gume u Robnu kuću Srđ. A kad tamo, kod Vulkanizera Đuraša (sad se tako ne zove, ali mi ga još uvijek oslovljavamo tako), dočeka vas paralelna stvarnost. Ljubazni zaposlenici sve će napraviti kako su vam rekli. Dođite sutra u 9, bit će vam auto gotovo za pola sata. Dat će vam stručne savjete, bez da vas uopće pokušaju preveslati.
-U kakvom su stanju gume, što vi kažete, treba li ih mijenjati?
-Mogu još ovu sezonu, budite bez brige – reći će ne želeći vam prodati muda pod bubrege.
Pa je li moguće da u jednom Dubrovniku postoji profesionalna, brza, stručna i ljubazna usluga poput ove kod Vulkanizera Đuraša (iako nije ni ASC Dubrovnik loš)? Gotovo smo zaboravili da je nešto u Gradu moguće obaviti brzo i bezbolno, nešto što bi trebalo biti normalno, a postalo je toliko nenormalno da o tome čak pišemo tekst.
Sreća Božja da postoji ovo vrhunsko mjesto, pa nakon što ujutro stavimo zimske gume, popodne mirni i bezbrižni možemo otići u Karlovac obaviti sve ostalo – kupiti kacigu i kukumare, ošišati se…
Čuj je li ikad itko stao u Karlovcu? Ah da, tekst pjesme nastao je u vrijeme dok su u Dubrovniku postojale butige raznih usluga, dok si mogao naći meštra, dok su vjernici odlazili u crkve koje nisu bili apartmani, a časne sestre, umjesto o turistima, brinule se o osobama treće dobi.