Odmah nakon toga, dakako kreće panika kako ćemo maltene propasti. I mi, i Grad, i naš govor, i naša kultura, i zidine, i tradicija jer nema (više) elitnih gostiju nego nam dolaze neki manje elitni, koji jedu sendviče i tvrdo kuhana jaja. Propast će elitni turizam. Međutim, nisu gosti ono što u prvom redu čini neku destinaciju elitnom nego njen sadržaj. Turistička destinacija postaje elitna onda kada može ponuditi elitni sadržaj zbog kojeg elitni gosti, uglavnom visoke platežne moći, i dolaze u nju. A koliko je zapravo Dubrovnik elitna destinacija?

Zamislite jednog elitnog gosta jahtaša koji u Dubrovnik dolazi iz smjera Crne Gore u nedjelju, tijekom praznika ili tijekom radnog dana, u kasnim poslijepodnevnim satima. Stiže u Cavtat, želi uživati na svojoj jahti po dubrovačkom akvatoriju, iskrcati se u neki elitni restoran, možda namijenjen nautičarima, kako bi pojeo večeru, ali dočeka ga hladan tuš. Ne može uploviti u Dubrovnik, pa ni biti u hrvatskom moru, jer Lučka kapetanija Dubrovnik –ispostava Cavtat tada ne radi pa ni ne može izvršiti potreban nadzor, a bez kontrole nema prolaska. Jednostavno – nema ljudi i to bi jedan elitni gost trebao shvatiti. Ako bude te sreće, može ga se pustiti da se doveze do druge kontrolne točke, a to je ona u Dubrovniku. No, tada se elitnog gosta natjeralo da učini prekršaj.

Sad kad je uz kršenje Zakona uplovio u Dubrovnik ili jednostavno čekao pola poslijepodneva i cijelu noć da Lučka kapetanija u Cavtatu počne raditi, možda bi htio nešto i pojesti. Ima u Dubrovniku i Cavtatu restorana koji nude zaista vrhunsku uslugu i idealni su za elitne goste, no puno je više onih koji će umjesto lignji podvaliti lignjuna koji je, ako je uopće naveden u meniju, vjerojatno preveden na engleski kao 'close relative to lignja'. Opravdanje kako nije u pitanju restoran u rangu Nautike zapravo i nije opravdanje – u jednoj elitnoj destinaciji lignjun bi trebao biti lignjun, a ne lignja, bez obzira o kakvom je restoranu riječ. Elitna destinacija to sebi ne može dopustiti.

Dobro je što je elitni gost stigao u Dubrovnik s jahtom jer onda može pronaći jednu od mnogobrojnih uvala na otocima, Primorju, po Pelješcu. U protivnom bi se možda poželio okupati na nekoj od gradskih plaža i plivati zajedno s fekalijama iz septičkih jama ili malih plovila lokalaca koji su, složit će se stručnjaci, po pitanju zagađivanja mora veće zlo od samih kruzera.

Možda će elitni gost nakon tri dana šetnje po prekrasnoj povijesnoj jezgri poželjeti prošetati i ostatkom grada. Prema Gradu zaista puca prelijep pogled s magistrale, sa Srđa, gdje god da se elitni gost okrene, no može li se to kazati i za ostala naselja? Nekoć je područje Ploča, sjetit će se oni stariji, izgledalo kao područje s mjerom, a kuće ispod magistrale bile su raspoređene kao polja u križaljci. Danas je situacija bitno drugačija jer 'digni rođo još dva kata, što će ti dva apartmana kad ih možeš imati četiri?' Pogled prema Lapadu također je danas jednako 'impresivan', od čega se posebno ističe prenapučena glavica Babina kuka, ali svakako i legendarno zadnje na Gimanu. Dakako, tu je i područje Šipčina koje su nekada bile 'selo usred grada' zbog mira, tišine, kućica s vrtovima koji su se odavno pretvorili u dodatne sobe, stanove i sve ostalo što prosječnog iznajmljivača veseli – kuća naslonjena na kuću, zid na zid.

Nakon što je elitni gost u Dubrovniku proveo gotovo cijeli dan, možda će se poželjeti opustiti u povijesnoj jezgri. I opuštat će se, sve do 23:30 sati kad slijedi gašenje glazbe tamo gdje se opušta. I što će promisliti? Kako nam ne treba. Kako nije dobrodošao. Kako nismo elitna destinacija. Kako smo zapravo destinacija za one koji gule kuhana jaja na aerodromu. Mada ćemo mi misliti drugačije, jer naš je grad najljepši, mi imamo najljepše sunce, i najljepše more, i naše klape najljepše pjevaju.

I dok tako mislimo, ništa elitni turizam i Dubrovnik kao elitnu destinaciju neće ubijati kao naša vlastita umišljenost i samodopadnost.

*Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora, a ne redakcije.