Stečaj firme, osobne tragedije vlasnika i osobna slast stečajnih upravitelja
Važno je napomenuti kako se tu radilo o stranom kapitalu i da su stranci sami podnijeli zahtjev za stečajnim postupkom. Sramota još i veća i motiv više svim budućim stranim investitorima da idu radije ulagati u Bosnu. Tamo barem znaju na čemu su.
Kako je stečajni upravitelj odabrao baš ovu stečajnu upraviteljicu, s čijim je tatom stalno surađivao kada se stečajni upravitelji biraju po slučajnom odabiru iz kompjutera? Pa, netko je očito morao zaobilaziti procese. I ovo više nije niti slučajnost, niti izuzetak nego pravilo, dok se suprotno ne dokaže, a teret dokaza bi trebao biti na pravosuđu.
Drugo pitanje je pitanje uloge FINA-e u cijeloj priči. U zemlji poput Hrvatske, nije osobito mudro
jednoj paranormalnoj agenciji doslovno dati privredu na upravljanje. FINA prati tko je u blokadi neprekidno 120 dana, a potom nadležnom sudu podnosi prijedlog otvaranja stečajnog postupka. FINA upravlja blokadama računa i realno može nekoga, uz dogovor, blokirati 120 dana, a naravno radi vrijedne imovine.
Činjenica je da smo jako loši s rokovima plaćanja. S Agrokorom su se ‘do jučer’ potpisivali ugovori s odgodom plaćanja i do 180 dana. Nitko ne plaća, ti nisi likvidan, blokiraju te i adio, blokada.
Treće pitanje svakako se odnosi na visinu Naknade stečajnim upraviteljima / Nagrade za obrano vrhnje. Tko je, pobogu, izglasao ovolike naknade i postotke po naplati tražbina? Na jednom stečajnom postupku spomenuta je upraviteljica uzela više od milijun i 100 tisuća kuna. U dosta slučajeva se dogodi da oni naplate svoje nagrade prije radnika kojima je to bio jedini posao, a oni u desetak godina poberu nekoliko milijuna eura i vode u isto vrijeme desetak stečajnih postupaka.
To su novci ljudi koji su tu ostavljali zdravlje i cijeli svoj život, ali što je još bitnije, oni vlasnici koji su dvadeset, trideset godina radili da bi im, nakon što zapnu u probleme, netko nasilno nakon 120 dana raščerupao tvrtku u koju se godinama ulagalo kako bi podijelio plijen s predstavnicima države, a najmanje s vjerovnicima.
Mora li stečajni postupak u pravilu uvijek završiti gašenjem subjekta? Je li nekad netko (osim Tiska 2000.) pokušao zadržati djelatnost ako se radi o profitabilnoj djelatnosti, nastaviti poslovati i kasnije krenuti raditi bez repova dalje?
Naravno kako, bez obzira na sve navedeno, ne treba podržavati nasilje niti sve ono što se dogodilo u Šibeniku, ali stečajni postupci moraju biti još više transparentni, sve uplate i isplate moraju biti javno dostupne, depozitni računi vidljivi, a stečajni upravitelji ne smiju biti ljudi upitnih moralnih vrijednosti. Baš zato kako bi se spriječili šibenski scenariji.