Miješao je tu Marković babe i žabe, govorio o ratu kao hrvatskom identitetu. Uopće, pozivanje na bilo koji identitet slobodnomislećeg čovjeka treba zamisliti, jer identitet nije ništa drugo doli pristajanje na ove ili one konstrukte koji u principu nemaju veze s mogućnošću pojedinca da izrazi sebe. 

A kad se na identitet rata, koji je za Markovića tako pitanje svetosti, poziva vijećnik koji govori o kulturi, koja bi trebala biti izraz nekakve slobode, onda to već spada u srednjovjekovne misli.

Uglavnom, zasmetala je Markoviću tako predstava gdje se izruguje kultura i vjera hrvatskog naroda, a zbog čega se on, kako je rekao, sramio. Zanio se Marković do te mjere da je rekao i kako je kršćanstvo osmislilo demokraciju. Od lomače do demokracije, nema što.

Na strano bulažnjenje o demokraciji kroz kontekst kršćanstva, bilo je tužno slušati Markovića koji smatra tako da se samo ideali države, odnosno konstrukta kojeg nameće kolektiv trebaju slijediti.

Predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama mogu biti gore ili bolje, često ovise o proračunu i okolnostima, jasno da ih u dobroj mjeri određuje i politika samim tim jer ih politika financira, ali čemu uopće dovoditi to što predstava kao umjetničko djelo ne slijedi dominantnu društvenu matricu? U redu se ne složiti, u redu je dati kontraargument, ali iz vijećničke klupe nepotrebno se sablažnjavati i ustvari opominjati dubrovački Festival po pitanju njegovog repertoara.

Pogotovo zato jer tu teolog Marković nastupa politički, čak i popovski, a ne kao onaj koji bi na fenomenološkoj ravni eto promišljao kulturu. Takvom ideološkom pristupanju nije mjesto na sjednici Gradskog vijeća.

Zapravo, Markovićeva mantra sliči na sidro broda koje ne da mu naprijed. I nije to slučaj samo kod Markovića, slučaj je to u cijeloj državi, a Marković je tek onaj koji je dobro naučio lekciju većine.

Naime, odvaljeno je 25 godina od završetka rata, što je lijep period za nama, duljina je to mnogih života, ili u najmanju ruku mjera zrelog čovjeka.

Hrvatska desnica uglavnom i postoji da bi prošli rat držala na životu. Zato i mladi brže-bolje odlaze u inozemstvo, ne zbog ekonomski loše situacije, već zato jer ne žele između ostaloga biti taoci "vlasnika rata" na ovim prostorima. Naravno da je rat bio krvav i to nitko ne osporava, ali se postavlja pitanje zašto Marković i oni poput Markovića se ne osvrću na poslijeratno razdoblje i nezapamćenu privatizacijsku pljačku gdje su najviđeniji Hrvati s desnicom na srcu napravili više štete voljenom narodu nego svi okupatori skupa unatrag nekoliko stoljeća?

Dodajmo još tome da se veličanjem kolektivnog identiteta, što je napravio Marković, ustvari širi i mržnja prema drugim nacionalnostima, osobito srpskoj, pa je stoga posebno jasno u kakvoj atmosferi mladi ljudi gledaju na svoju budućnost.

Zato, trebalo bi izaći iz tih rovova i ne sijati destrukciju, pogotovo jer je srednjovjekovne misli normalan svijet odavno prevazišao, prezreo i smjestio na pravo mjesto.