Milanović se ponaša neprimjereno, primarno zbog načina na koji se nosi s činjenicom da je bio u toj birtiji ulickanog konvertita Dragana Kovačevića , ali njegove naknadne izjave nemaju veze sa šovinizmom niti seksizmom, a ponajmanje tuđmanizmom. Neprimjereno je i zato što nije na predsjedniku spuštati se na svačiju razinu, svi smo mi imali u srednjoj školi sitni žamor raznoraznih "marijani puljak" i "dalija orešković", moraliziranja koja se temelje na petparačkim knjigama. Ali gdje bismo stigli kad bi se bavili sa svakom od njih, nekad je šteta hica za takvo što.

Neprimjereno je i obračunavanje s novinarima, iako je jasno kako  Milanovića može naljutiti nerazumijevanje procesa od strane onih koji bi trebali biti plaćeni da procese mogu tumačiti. Jer, proglašavanje Milanovića seksistom na temelju objeda prema npr. Radi Borić je lijeni način razmišljanja, jeftina kritika. Jednostavno, sad je popularno na Milanoviću trenirati strogoću i tako se svrstavati u "nezavisne rovove".

Tuđmanizam? Milanović ne djeluje čoporativno pa nacija ne može biti iščašena jer je velikom vođi eto palo napamet da mu se nešto ne sviđa i to ne samo što se tako pretvara u opće mišljenje, nego postaje državna politika. Recimo, Tuđman je gunđao na Radio 101 i ono je imalo biti ugašeno. Nije se on imao svađati s nikim jer je imao poslušnike koji su u ime naroda postavljali stvari na svoje mjesto. Eklatentan primjer njegove autokracije su i primjeri mijenjanja imena nogometnog kluba i privatizacije drugih vrsta, s čim je zaobljena kvadratura opće pljačke države.

Zbog toga je sad smiješno pa i urnebesno slušati priče o Milanoviću šovinisti ili autokrati, tuđmanisti, onome koji napada jadne novinare.

A zapravo, možete li zamisliti da Milanović se potrudi ugasiti neki medij? Je li realno da Jutarnji list izgubi reklamu jer ga je predsjednik spomenuo? Mislite li da je realna mogućnost da neki Milanovićev pristaša u mračnoj ulici zastraši Daliju Orešković? 

Nemoguće je zato jer Milanović, naprosto, ne zauzima pozu autokrate, koji radi ono što Tuđmanu nije trebalo, Milanović je ustvari onaj na manjinskoj poziciji i daleko od toga da je namrgođenost pretvarao u pokoravanje nacije. 

Pozicije moći su uistinu one kojima se mediji ili eto ako hoćete dio medija pokorava. Ne radi se tu samo o onima koji vode državu, tako je i s velikim oglašivačima, tako da do afere s Agrokorom nije bilo negativnih napisa o Ivici Todoriću, kao što ih sad nema o telekomunikacijskim mrežama. Popularno je biti na strani većine. Kod Milanovića, popularno je biti protiv njega, i tu je paradoks. A lijepo se i nadati da će on odgovoriti pa da se može reći kako je eto državna politika  protiv pojedinca novinara, iako je stvari tiču toga da je Milanović ustvari laka meta, lakše je napasti njega nego šefa obližnjeg parkinga.

Milanovića je biralo preko milijun ljudi, koji su očito znali što znači njegova najava "predsjednika s karakterom", te je jasno  i kako danas nisu razočarani s njim, osim ako ih nije stavio na tapet i rekao im što ih ide.

I za te kritike sad Milanović ne mari, jer ako bi pomno razmotrili one s kojima se obračunao vidjet ćemo da je manje do više on u pravu. Od svega najvažnije je da nije uvrijedio naciju. Iz Milanovićevih nastupa je jasno da nismo niti možemo biti stoka sitnog zuba, jalnuši ili crni, crveni ili zeleni vragovi. Nego običan narod s manama i vrlinama. Uostalom, Milanović svojim riječima radi na popravljanju društva, a ne zaglupljivanju, poput Franja Tuđmana kojeg ćemo u slavu gluposti još malo uzdignuti do božanstva.

Milanović nije od tog kroja, naravi i postupaka, koji funkcionira pod "Imamo Hrvatsku", što je već priča sistema gnjilog i krajnje šepavog,  koji kao takav i otvara sve brave malverzacija koje živimo.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.