'

SKANDAL U RESTORANU UNUTAR ZIDINA Vlasnik uhvatio konobara da se ne drogira, pa mu dao otkaz!

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Tomislav Miletic/PIXSELL
Današnja mladež je užasna! Interesira ih samo koji će fakultet vani upisat, koliko će jezika govorit, koje će sve vještine svladati, gdje će sve otputovat, a za drogu ih nije briga

Nervozna zvonjava redakcijskog telefona izbacila me iz popodnevnog drijemeža uzrokovanog sparinom.

-Halo, je li to Dubrovački dnevnik? – začuo se jaki muški glas s druge strane žice.

-Jest, mi smo – rekao sam s tugom u glasu očekujući da će sad ovaj nešto pizditi ludih, ili ako ništa, barem nam prijetiti ubojstvom.

-Kuda ide ovaj svijet? – međutim reče ovaj filozofski i skroz me iznenadi.

-Halo, pa je li to s druge strane žice, Friedrich Nietzsche? – upitao sam ga.

-Nije Niče, nego čovjek koji dila hranu i piće – napokon se predstavi – ja sam Jozo Nervozo, vlasnik restorana iz grada.

-Dobro, ali kakve veze ima vlasnik restorana sa smjerom kretanja svijeta? – sad me to sve skupa jako zainteresiralo.

-Ogromne. Ovaj svijet ide u pizdu materinu, oprostite na izrazu.

-Šta se dogodilo?

-Sranje se dogodilo. Znate da mi ugostitelji imamo problema s radnom snagom. Lakše se u gradu oženit sa shemale, nego naći konobara. Mislim, ako se ovako nastavi, još ćemo morat počet pošteno plaćat konobare. Situacija je alarmantna, i onda se meni dogodi kreten.

-Što vam je napravio kreten? – priupitao sam ga u srijedu, jer je Jozo Nervozo jedan od onih likova što nerviraju ogromnim uvodom u srž priče. Prije bi Lav Nikolajevič Tolstoj prešao na stvar.

-Ništa mi nije napravio. U tome i jest problem – opet stane odugovlačiti s pričom.

-OK, kad vam ništa nije napravio, idem ja nastaviti spavati. Laku noć!

-Čekajte, čekajte, molim vas. Evo odmah ću vam reći što nije napravio. Tijekom konobarske pauze, spustim se ja dole u podrum do njihovih svlačionica i imam što za ne vidjet. Svi se nagnuli na stolić, rastegnuli bijele ćize, neki od zaposlenika razvukli amfetamin, drugi kokain, samo on ništa. Pitam ja njega, Lukša se zove, šta ti radiš Lukša, jesi li ti već potegnuo, a kaže on da nije. Govorim mu ja, kako nisi, jebotebog, jesi li normalan, a on će meni da ne uzima ta sranja.

-Strašno – zavapim u slušalicu ni sam ne mogavši vjerovati svojim ušesima.

-Pa čovječe božji – nastavi Jozo – kako možeš raditi čitavu sezonu, deset sati dnevno, bez ijednog slobodnog dana, a da se ne drogiraš? Kako čovječe, reci ti meni, misliš to sve skupa izdržati, a da ne potežeš na nos?

-Današnja mladež je užasna – rečem Jozu da ga malo smirim – Interesira ih samo koji će fakultet vani upisat, koliko će jezika govorit, koje će sve vještine svladati, gdje će sve otputovat, a za drogu ih nije briga. Dobro ste rekli, kuda ide ovaj svijet.

-Nema današnja mladež nikakvu odgovornost prema poslu. Čuj, on će meni raditi bez droge. Pa šta si on umišlja? Da je Ivo Karlović, pa da s 40 na leđima može prašiti kao mlađi?

-Jeste li mu dali otkaz?

-Prvo sam poduzeo neke radnje, jer ja nisam šupak. Natjerao sam ga da se popiški, te sam nalaz poslao da ga se testira na supstance. Tek kada sam crno na bijelo dobio dokaz da je čist kao apartman pred check in, poslao sam ga ča. Nisam imao izbora, pa šta sam trebao uraditi? Zamislite da ga drugi konobari vide, pa da se i oni prestanu drogirati. Tko bi tada stizao cijeli posao? Morao bih zaposliti još ljudi, a gdje sam onda?

-Umjesto da je zahvalan što ste mu dali prigodu, on tako – rekao sam s puno suosjećanja.

-Pa recite pravo – reče Jozo tiše – Da je konobarski posao lagan, pa valjda bi ga radio netko stariji od 40 godina. Ali lakše ćete vidjeti starca u pornićima, nego starijeg od 40 u dubrovačkim kafićima. Bez droge se taj posao ne može raditi. Ja svim svojim konobarima, a imam ih od posvuda: Trebinja, Makedonije, Slavonije, Crne Gore dam 6 tisuća kuna plaće, smještaj i drogu. Takvi su trendovi u ugostiteljstvu, ne možeš se tu pravit pametan – ističe Jozo Nervozo.

-Ja mislim da današnji mladi ne žele ni da rade, ni da se drogiraju. Kao da se lako drogirat. Bude tu strašnih mamurluka, nekad misliš da ćeš umrijet, nije to sve lako izdržat.

-Nije lako, nisam ni rekao da jest. Ali bez droge još je teže. Kako prosječni konobar može držati 20 stolova na taraci, bez da je ubrzan? Nikako, eto kako. Zato mi nisu jasni ovi likovi poput Lukše. Kao hoće da rade, a najradije se ne bi drogirali. Ma dajte, molim vas, koga vi zajebajete?

-Gospar Jozo, je li vi želite da ja o ovome pišem?

-Naravno. Molim vas da kroz vaš medij apelirate na roditelje djece i mladeži. Moraju shvatiti da bez uzimanja speeda i kokaina nema rada u turizmu. Ne samo u restoranima, nego i u hotelima. Kao da sobar(ica), kuhar(ica), čistač(ica) ili recepcioner(ka) mogu sve stići bez dopinga? Ne može to ni Forrest Gump.

-Pisat ću, nema problema, ništa vi ne brinite, gospodine Nervozo. Ovo je veliki problem o kojem korumpirani mediji šute. Propagiraju prava pedera kroz nekakve Parade ponosa, a hrvatskom turizmu od kojeg čitava država živi hitno treba Parada nosa. Ustanimo svi za njihov život – hod za konobare, šmrk za turizam!

-Hvala vam puno, gospar Maro, što ćete povući koju crticu u vašem mediju. Možete, recimo, staviti naslov: Ovo je mala crtica za konobara, ali velika za hrvatski turizam!

Popularni Članci