. Za početak, Milanović ustvari ne govori s pozicije moći, njegova pozicija je manjinska, uz to pozicija onoga koji je čvrsti liberal, a što znači biti protiv samorazumijevanja i ikakvih svetosti. Zato on nije  samo ogolio političku scenu, već je društveno tkivo iznimno secirao.

Njemu, upravo kao takvome, advokature nisu potrebne, ali potrebno se zapitati koliko je politički to društvo u predmodernoj, koliko nije u stanju iz vlastitih neproživljenih ambicija izaći. Dakle, imamo novinare, političke analitičare koji misle da treba biti protiv vlasti pa kao takvi nastupaju i protiv Milanovića. Govore oni da predsjedniku ne pristaje takva uloga, da se tu radi o autokraciji... Jedan od Milanovićevih oponenata Milorad Pupovac pak stvari okreće na nacionalni ključ, dok primjerice Žarko Puhovski Milanovića uspoređuje sa Staljinom. S druge strane, premijer Andrej Plenković je u nekom svom snu, dobar dio države se ruga s njim na način na koji retorički predsjedniku nije dorastao, a on u svom svijetu, zaneseno tvrdi kako je Milanović ponižen. Iz svega toga proizlazi upravo porazno loša razina političke kulture.

Dobro, ima tu i zavičajne prakse, općenito u Hrvatskoj, recimo i posebno u Dubrovniku kad misliš da te nešto ide dobro, to guraš do kraja, bez obzira na to koliko se svijet mijenja. Plenković se vječno ponaša kao kakva časna sestra na satu vjeronauka uvjerena u izvrsnost riječi koje govori, Puhovski traži staljinizme i boljševizme u svemu, kao i Pupovac u nacionalističkom smislu, iako njega barem u tome treba izuzeti, jer Hrvatska tu nikad nije civilizacijski ispit nije položila.

Prvo, što se tiče novinara i analitičara poput Puhovskog, gdje su oni bili kad je trebalo pisati o Tuđmanu i 1990.-ima? Tuđmanu se svađati nije trebalo, on je imao one koji su u njegovo ime svoje poslove odrađivali, a njegovo mišljenje postajalo je državna politika. Sjetimo se kad Tuđmanovom voljom se dogodio nezabilježen slučaj u povijesti diktatorske prakse da se ne ustoliči demokratski izabrana gradonačelnica Zagreba, kad je on svojom voljom umjesto Pavić stavio onu Dropulić. Tu se radi o autokraciji, dok mi o Milanoviću možemo govoriti kao o onome koji se ne ponaša kao lider jedne države u protokolarnom smislu, mada onda se ponovo moramo zapitati i kakva je ta država koja po svim domenama života puca po šavovima, ali ne možemo govoriti o onome koji ne poštuje famozni demokratski poredak.

Dakle, on je njih potpuno prokazao u idejnom i intelektualnom smislu, pokazao koliko u Hrvatskoj prolaze uopćenosti,  poštapalice koje svoju srž nemaju, koje se govore iz generacije u generaciju, već koliko prolaze najviše nesuvislost i neargumentiranost.

No, najvažnije od svega, ne podriva on samo njihovu intelektualnu opstojnost. Jer, što to Milanović govori, a da nije točno? E tu je strukturna suština stvari.

Spomenimo još jednom: Plenković, Šeks, Pupovac, Jandroković, Sarnavka, Puhovski,  spomenimo dakle sve one koji su na meti vladara s Pantovčaka... Radi se o osobama koje su dozlogrdile sve i da najpoštenije rade svoj posao, dozlogrdili su jer su upravo dokaz "statusa quo", paradigma stanja u zemlji koja se zasniva na političkoj trgovini, klijentelizmu i nacionalizmu, parazitskim udrugama, povezanosti s Crkvom, žetončićima i etno biznisima.

Milanović se stoga s njima ne obračunava kao s Pupovcem ili Jandrokovićem, već se obračunava kao simbolom potonuća od 1991. Obračunava se s državom koja je temeljena na konzervativnoj revoluciji i nacionalizmu, odabranim elitama, kleru i lopovluku, dignitetu rata i stranačkim mladežima, uhljebima i lažnim braniteljima, prekorednim cijepljenjima i ratnim zločinima. Svi oni od Hrvatske stvorili su jednu tmastu masu. 

Upravo boreći se protiv takve Hrvatske, a ne zaboravimo da na izbore izlazi tek četrdesetak posto ljudi, Milanović uvježbanom lakoćom i osvaja tolike simpatije, onih koji na svojoj koži žive posljedice takvog sustava. Milanović je tako jedini u moru analitičara i zgubidana koji pokušava pokazati u kakvim političkim okovima živi brat Hrvat, a s čim bi se trebao baviti suvremen svijet.