Karadžić će na doživotnu robiju, što je ustvari jedini mogući način za ublažiti eho sramote u Republici Srpskoj. I zaista, budućnost je osuđena na tamu, na crnilo koje se kao do neba razliva, onda kad prošlost genocida nema svog svršetka. Ovom presudom moguće je da simpatizeri ne samo Karadžića, nego i Miloševića, Mladića, odnosno same njihove dijabolične ideje s početka 1990.-ih, napokon se malo opamete. Ne ide to lako, ne ide baš pamet među zatrovane moždane, ali barem njihovim pokoljenjima trebalo bi nešto i doći do glave jer odrastanje u društvu u kojem se ipak zna da je jedan od ratnih vođa osuđen za genocid mora biti oslobađajuće.

Zamislimo, recimo, da je Karadžić umro prije presude. Tada bi do samog osvještavanja navedenih zločina puno teže došlo. Tisuće i tisuće ljudi, dakako, netko je ubio, ali bez jasne osude sve to ostalo bi visjeti u zraku. Naime, tek službenom presudom na ravan konsenzusa postavljaju se užasi počinjeni u tom ratu od strane dobrog dijela srpskog naroda, koji je ubijao zbog ideje.

A, tek suočavanje s ratnim strahotama može dovesti i do oslobođenja, svojevrsnog pomirenja i novog početka. Zbog toga, upravo zbog toga, radi se ovdje o najboljem mogućem scenariju za srpski narod u Bosni i Hercegovini, koji će tek uz suočavanje sa svojom prošlosti moći istinski krenuti naprijed.

Ali, što kvragu Hrvati imaju s tim?

Čitajući prekjučerašnje vijesti, čitajući uostalom komentare čitatelja ispod njih, osluškujući razgovore na putu ili korespondencije na Facebooku, Hrvati istinski slave doživotnu robiju Karadžića. Što je u redu samo i jedino onda kad bi slavili i robije hrvatskih krvoloka i osuđivali hrvatske ratne zločine. Tada, tu se radi o kažiprstu koji postojano stoji podignut protiv rata i ubijanja. Međutim, problem u Hrvatskoj je u tome što se ovdje eto aboliraju ratni zločinci. U tom slučaju, aplauz presudi Karadžiću ne stoji tu kao pozdrav nekakvoj univerzalnoj pravdi, već samo i jedino - pravdi za "njihove" zločince, dok "naši" tom logikom ili nisu zločinci, ili su "naši dečki" koji su činili pravu stvar.

U Hrvatskoj ministar obrane Damir Krstičević na obilježavanju akcije Medački džep u Gospiću pozdravlja dolazak osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Inače, Norac je osuđen za ratni zločin zbog likvidacije četrdesetak civilnih stanovnika u Gospiću u jesen 1991. godine te po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine.

U Hrvatskoj se tako oplakuje i osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak, koji je u haškoj sudnici popio otrov. U Zagrebu je tada ispod spomenika banu Jelačiću postavljena Praljkova slika s natpisom "Junak", a oko nje je zapaljeno mnoštvo svijeća.

U Hrvatskoj je lijepi status uživa i Dario Kordić, koji je osuđen zbog zločina počinjenih nad muslimanskim stanovništvom u gradovima, selima i zaseocima Lašvanske doline, prije svega u Ahmićima, gdje je ubijeno preko stotinu ljudi, među kojima starci, žene i djeca. Kordiću tako ruke ljubi sisački biskup Vlado Košić, on posjećuje i HDZ-ove predizborne štandove, maršira za život sa Željkom Markić...

Ima još primjera i primjera, od  Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa, ali jednostavno rečeno, u Hrvatskoj su ratni zločinci ugledni članovi društva.

Nije stvar u tome što su zločini Karadžića umnogome veći od zločina hrvatskih generala. iz jednostavnog razloga jer se zločin ne opravdava drugim zločinom, a poanta je ionako u paradigmi, koja govori da nema opravdanja za slaviti ubojstvo. Odnosno, čuvati kao rijetki krajolik, prorijeđenu životinja pri izumiranju ili neki raritet od općeg interesa one čiji je ratni put osramotio lice Hrvatske u svijetu.

Stoga, slaviti osudu Karadžiću, a pritom paliti svijeću za sve "praljke" te "naše borbe" nije ništa drugo nego moralni idiotizam, koji na konsenzus ne postavlja misao da rat, ma u koju god svrhu bio, nije ništa drugo nego ubijanje. Ne vodi to konačnom oslobođenju za kojim društvo u cjelini vapi. Ne vodi to saznanju, novom poretku, koji bi napokon trebao iskoračiti prema jednoj modernijoj zemlji.

Ujedno, opće je to mjesto uz koje se otvara bolna rana shizofrenog društva, koja na sreću boli samo rijetke. Ili, na nesreću.