Srđ, golf, apartmansko naselje, investitori, politika i civilno društvo u Dubrovniku mogli bi poslužiti kao savršen motiv za scenarij neke uspješne i popularne dubrovačke sapunice. Ne bi to bio prvi put. Snimana je baš tu, na Srđu serija 'Zora dubrovačka' koja nije baš naišla na dobre kritike, pogotovo Dubrovčana. Njima je tad najviše smetao govor, koji nije imao baš nikakve veze s gosparskim. Smetale su im povijesne netočnosti i nelogičnosti vezane uz tematiku Domovinskog rata i napada na Dubrovnik. Ali, tko se te Zore dubrovačke uopće više sjeća, to je ionako sve bila samo fikcija. Ni prva, ni zadnja.

A trakavica oko golfa na Srđu koja se aktivirala posljednjih dana spada u nešto bližu prošlost od samog Domovinskog rata, kao motiva za seriju, ali se i dalje radi o reliktima prošlosti, nažalost s posljedicama koje ćemo najvjerojatnije osjećati u pravom smislu tek u budućnosti. Gledati sve ove događaje kroz prizmu scenarija za neku sapunicu poput ''Dinastije'', ''Sante Barbare'',  ''Marisol'' ili ''I bogati plaču'' puno je lakše nego suočiti se s apsurdom u kakvoj zemlji živimo. Ta bi serija bila bogata plejadom likova. Od bogatih koji bi ulagali, gradili i vladali do siromašnih koji bi svoje malo mjesto od takvih spašavali. 

Pogrešno bi bilo ostati na ovako banalnom kontrastu, a ne spomenuti sve one siromašne koji su na istoj strani s ovima prvima bogatima. Siromašne duhom i potrebom. Zato što im nikad nije dosta. Pogrešno bi bilo zanemariti i one bogate na strani ovih siromašnih. Njima je lako biti protiv svega, jer im ne treba ništa, a za druge ih boli briga. U tom kontrastu suprotnosti ne treba zaboraviti da su svi ti ljudi, bogati, siromašni, kao i bogati, a siromašni, baš kao i oni siromašni, a bogati na istom mjestu. U malom Gradu ispod Srđa, brda oko kojeg se lome koplja već nevjerojatnih 20 godina!

U tom periodu dogodilo se toliko grotesknih situacija da je sasvim sigurno kako bi sapunica bila uspješnica. Za razliku od projekta golfa na Srđu. Barem zasad. I za razliku od borbe civilnog društva. Ovisno o tome kako će priča završiti. Napeto bi bilo do samoga kraja. U zapletu sapunice uzbudljivo bi bilo pratiti rasprave čiji je zapravo Srđ. Na to ne bi bilo odgovora do samoga kraja. Aron Frankel bi tvrdio da je  Srđ njegov. Kupio ga je. Civilno društvo bi cijelo vrijeme vikalo 'Srđ je naš'. Oni što su brali tratinčice da je njihov. Grad Dubrovnik bi tvrdio da je njihov osim onoga što su prodali kad se ispraznila gradska blagajna. Onda bi došla Republika Hrvatska i tvrdila da je Srđ njen, zato što je šuma, a ne pašnjak i da su njeno prodali. Ona bi dugo vodila i pobijedila jer na svojoj strani ima zakone i institucije. Uredbe i odredbe. Zakone o šumama, zakone o pašnjacima. Vlade i povjerenike.

No, ne zadugo. Moćni investitor tužit će Republiku Hrvatsku za naplatu nevjerojatnog iznosa od pola milijarde eura. U sve će se umiješati međunarodni arbitražni sudovi. Do zadnje epizode neće se znati kraj. Hoće li siromašni građani Hrvatske morati bogatom investitoru isplatiti vrtoglavi iznos ili će ipak bogati investitor izgubiti sve što je ulagao. Unakrsne paljbe bit će i između onih iz sličnih redova. Radi dramatike, ne smiju biti u scenariju izostavljeni tajni sastanci, postupci, ustupci. Tko je dobio, dao, uzeo mito? Tko ga je morao vratiti, a tko morao dati. Nevolje ni u raju ne dolaze same. Nije sve kako na prvu izgleda.

I na kraju surova pozadinska priča o zemlji koja ima Državu, ali je nekad nema. O zemlji koja ima potencijal, ali ne zna što s njim. O zemlji koja može imati investitore i investicije, ali ih nema. O zemlji koja želi razvoj, ali ga ne želi. O zemlji koja moli investitore za spas, ali im ne daje pravni okvir i sigurnost. O zemlji koja se sramoti na međunarodnim sudovima, umjesto da se ponosi razvojnim potencijalom kojega koristi u interesu zajednice. O zemlji koja je kroz 20 godina rovovskih bitki, uz povjerenike što kroje stotine hektara obuhvata  potezom pera ili zakone o golfu koji se donose preko noći uspjela stići nigdje.

Civilnom društvu sve će izgledati kao velika pobjeda, nagrada za godine borbe. U očima onih koji smatraju kako je sudbina Srđa takva da tamo i dalje ne bude ništa. Ali, to nije neka pobjeda. Barem ne u očima onih koji znaju da je i Srđ potencijal za razvoj, za nove vrijednosti, novi sadržaj i nove mogućnosti lokalnog stanovništva. Srđ jest Grad i Srđ jest naš i morao bi i dalje biti dio Grada i još više naš kad bi oni koji o njemu odlučuju znali donositi pravila da se razvija u tom smjeru. Ali, teško je to očekivati od onih koji ni ne znaju što je njihovo, a kamoli što bi trebalo biti tuđe ili naše i kako to dvoje pomiriti, a što bi im trebao biti jedini cilj.

A možda je ovo krhko neznanje samo dio prošlosti, na kojoj su mnogi nešto i naučili, na svim razinama. Savršenoj sapunici još nedostaje samo onaj faktor iznenađenja tko je kome prava mama, tko je čiji tata i tko je koga cijelo vrijeme varao iza leđa. Preokret u kojem negativac postaje pozitivac, a pozitivac se razotkrije. Možda je zloglasni investitor na kraju, makar u slučaju kupnje dvije čestice izvan obuhvata turističkog naselja s golf igralištem zapravo nasamaren dvostruko. Prvi put tako što je kupio nešto što mu ne treba, samo da pomogne. Drugi put tako što je ostao bez kupljenog, jer mu je prodano tuđe. Tko zna što je sve kupio i što mu je sve 'prodano', a što će sve tek na kraju i dobiti. Najveći gubitnik u svakom kraju scenarija su građani Dubrovnika. Valjda zaslužuju više od jeftine sapunice s milijardu nastavaka koju skupo plaćaju. U milijardama.