A svijest je očito ostala na razini krava, mlijeka i susjedskih priča kad je krenuo svojevrstan trijumf zbog, sad se već može reći, dubrovačkog kraha turizma. Trijumfirali su tako komentatori na društvenim mrežama jer je Dubrovnik 'napokon stigla njegova bahatost', trijumfirali su susjedi, trijumfirali su oni koji smatraju kako je preskup i kako u Dubrovniku žive samo oni koji ubiru milijune jer su u nasljedstvo dobili dvije garaže od kojih su načinili apartmane. Trijumfirala je Plava kamenica, brojni pravednici, pa i oni 'koji ne žive od turizma', ne shvaćajući kako je svaki događaj lančana reakcija. Kad je u pitanju gospodarstvo - pogotovo.

Nije prošlo dugo vremena do prvih reakcija sezonskih radnika iz ostatka Hrvatske i iz BiH. Najednom Dubrovnik koji je tijekom sezone zapošljavao više tisuća radnika , a čiji su poslodavci u građevinskom i turističkom sektoru molili državu za odobravanje dodatnih kvota, nema tu potrebu. Oni malobrojni koji su se uspjeli zaposliti ove sezone znaju kako su se srozale plaće, ali i prava radnika jer oni najednom nisu u stanju diktirati pravila. Sad ih diktiraju privatnici po logici 'uzmi ili ostavi, jer ako nećeš ti, ima tko hoće'. Odjednom su prestala trijumfiranja jer se krah dubrovačkog turizma izravno osjetio i na koži radnika.

Dubrovnik je tako pogodila moralna nepravda u vidu trijumfa od strane ostatka zemlje koja ne shvaća kako se državni proračun u prvom redu puni turizmom, a pri tom u prvom redu Dubrovnikom zbog broja gostiju. Ali i zbog cijena koje se toliko kritiziraju, kao i zbog  broja privatnika koji plaćaju poreze, doprinose i otvaraju radna mjesta u državni proračun iz kojeg se nadalje isplaćuju mirovine, potpore, ali i dio plaća građana diljem Hrvatske. No sve to je ništa prema nepravdi od strane ključnih institucija poput Vlade, Nacionalnog stožera ili Hrvatske turističke zajednice koje su, naprosto, zakazale. A to što su zakazale, slomilo se upravo najviše na Dubrovniku.

Nedostatak brze ceste, autoceste i Pelješkog mosta na kojeg Dubrovčani čekaju kao što su Vladimir i Estragon čekali Godota pokazali su se kao veliki nedostatak u trenutku kad se gosti zbog vlastite sigurnosti odlučuju putovati automobilom radije nego avionima. Stoga je Istra trebala samo čekati svoje goste, pa su njeni turistički rezultati srećom jako dobri, dok je s Dubrovnikom koji je zbog udaljenosti, ali i odsječenosti ovisan o avionima i kruzerima sasvim druga priča. No, desetljetna nebriga o spajanju Dubrovnika s ostatkom hrvatskog teritorija kao da nije bila dovoljna.

Jasno je kako Hrvatska turistička zajednica, Vlada i Nacionalni stožer ne mogu direktno utjecati na globalne pojave ni na bojazan turista koji su ove godine odlučili ostati kod kuće, no znali su kako će turizam biti nešto teže prodati pod novonastalim okolnostima. A kad je proizvod teško prodati, potrebno ga je promovirati, ponuditi  akcije, napraviti dobru reklamu. Čini se kako se po pitanju hrvatskog turizma puno toga odvijalo samo od sebe, stihijski i neplanski, što se u kriznim situacijama nikako nije smjelo dogoditi. A ako nije, onda nije dobro iskomuniciralo prema javnosti ili nije imalo nekog velikog učinka.

U vremenu predsezone, kad su trebale biti donesene konkretnije smjernice kako spasiti ono što se spasiti da i izvući najbolje od turističke sezone u svim mogućim scenarijima, uglavnom se, od strane onih koji su o tome trebali razmišljati, sve svelo na puko gatanje hoće li vrućina ubiti virus ili neće. Nakon izgubljene predsezone, dogodila se sezona. I zaista se samo 'dogodila'.

Od nje su nešto više profitirale destinacije do kojih se lako može automobilima i kamperima, Dubrovnik je morao čekati na avione. Kad su se pojavili prvi avioni, Dubrovnik je morao čekati na goste koji su tradicionalno najbrojniji i uzdati se u Britance. Sada, kad se sezona bliži kraju, zbraja se sve što se učinilo, zašto se toliko uzdalo u faktor sreće pa se čini kako je lakše izdvojiti ono što se nije učinilo.

Turistički djelatnici tako su se u neformalnim razgovorima često znali požaliti na neinformiranost gostiju o činjenici kako je Dubrovnik zaista, kroz sve vrijeme epidemije koronavirusa, bio prilično siguran. Tako gosti i danas znaju govoriti o nekakvih fantomskih stotinu zaraženih na dnevnoj bazi u Dubrovniku, zbog čega odustaju od putovanja, a sve to je očito rezultat nedostatka informacija koje se prema stranim tržištima šalju od strane Nacionalnog stožera i Hrvatske turističke zajednice. Kako su u predsezoni nedostajale informacije od strane Hrvatske turističke zajednice pa je gostima bilo gotovo nemoguće doznati podrobnije informacije o stanju u destinacijama i otvaranju granica, tako je u vremenu sezone Dubrovnik pridružen ostatku Dalmacije u statističkom prikazu stanja zaraze u Hrvatskoj koji je išao u svijet. Ubrzo nakon toga je stigao 'šamar' od strane Nizozemskog instituta koji je obznanio kako je Stožer Hrvatsku podijelio samo na dvije regije, a zbog nedostatka informacija o stanju s koronom, ona se ubrzo našla na nizozemskoj listi rizičnih zemalja. Franković je krenuo spašavati stvar  pa je prema Stožeru uputio apel da se Hrvatska podijeli u više regija te da se Dubrovačko-neretvanska županija, koja je u tom trenutku bila gotovo covid free, a slučajevi zaraze su se mogli nabrojati na prste jedne ruke, ne trpa u isti koš s podacima sa splitskog područja koje bilježi dosta lošije epidemiološke brojke. Netko iz Stožera se ubrzo sjetio uvažiti Frankovićeve prijedloge, no tad je već prošlo pola sezone.

Cijela Dubrovačko-neretvanska županija  se i sada, sa svojih 30-ak aktivnih slučajeva zaraze, stavlja na samo začelje ljestvice zaraženih u hrvatskim turističkim područjima. Umjesto da se takve brojke iskomuniciraju prema stranim tržištima, predstavnici Stožera prijete Austriji kako Hrvati tamo neće ići na skijanje jer smo se našli na njihovoj crvenoj listi. 

Vrijedi ići korak dalje pa spomenuti i promociju, a u Dubrovniku se itekako imalo što ispromovirati. Koliko je Hrvatska turistička zajednica tijekom ove sezone vrijedno promovirala činjenicu kako je Dubrovnik sigurna destinacija sa zanemarivim brojem novozaraženih? Koliko je promovirala činjenicu kako je upravo posjet Dubrovniku sada prilika koja se ne propušta jer u njemu nema velikih turističkih gužvi, a na snazi su vansezonske cijene? Koliko je promovirala činjenicu kako je Dubrovnik jedna od najtraženijih svjetskih destinacija kad su u pitanju vjenčanja? Kako je sadržajno i cjenovno upravo sada idealan za male, intimne svadbe kakve vole turisti? Kako je, paradoksalno, najromantičniji bio upravo ovog ljeta, kako je upravo sada idealan za medeni mjesec? Koliko je kampanja u tom smjeru pokrenuto od strane Hrvatske turističke zajednice, koliko u suradnji s lokalnim iznajmljivačima, ugostiteljima i svima onima koji u prvom redu žive od turizma i koji bi im sasvim sigurno pružili svu potrebnu podršku, samo da se nešto pokrene? Postoji li uopće kod Vlade i Hrvatske turističke zajednice neki dobro osmišljeni model upravljanja turizmom u kriznim situacijama ili se sve svodi na hvalisanje turističkim brojkama koje, ruku na srce, nisu rezultat njihovih promišljanja nego činjenice kako je Dubrovnik to što jest, jednako kao i Rovinj, Šibenik, Poreč i sve ostale hrvatske destinacije?

Dakako, nemoguće je utjecati na globalne događaje i 'natjerati' turiste da se ne boje doći u Dubrovnik. Ali znatni napori da ih se privuče u Dubrovnik su morali postojati. Ne samo zbog Dubrovnika kao Dubrovnika, nego i zbog cijele Hrvatske koja egzistira prvenstveno od turizma, u kojem Dubrovnik ima vrlo vrijednu i vrlo značajnu ulogu. Stoga, sada, na izmaku sezone u kojoj je Županija došla na 40 posto prošlogodišnjih brojki, ne zbog nečijeg truda, nego zbog činjenice kako ima Dubrovnik, respektabilnu obalu i prekrasne otoke, vrijedi kazati kako su takvi naporni bili minimalni. I vrijedi 'zahvaliti' Zagrebu što je krajnjem jugu Hrvatske i ovaj put bio maćeha, a ne majka.