Bombastično je odjeknula vijest kako je u Dubrovniku uplaćen dobitni, dvomilijunski listić lutrije, a još jače kad su krenule prve informacije o tome tko je dobitnik. U maloj sredini takva vijest putuje ekspresno brzo.  Vezano uz vrijedni dobitak više ništa drugo u Dubrovniku nije bilo važno osim činjenice što je dobitnik podstanar. Sanjarenja o milijunskom dobitku na lutriju imaju gotovo svi ljudi diljem svijeta. Kad mašta krene, teško ju je zaustaviti. Bahami, Bora Bora, Havaji, auti, motori, gliseri, jahte... Snovima nema kraja, a pitanja, ali i odgovora na njih i što bi netko napravio s dobitkom na Lotu ima koliko i ljudi. Ali u tom Gradu u Hrvatskoj sva maštanja, sva sanjarenja i sve priče o dobitku na lutriji stanu u samo jednu riječ od četiri slova. Stan. I ono što je čak i u ostatku Hrvatske milijunski dobitak na Bingu, konkretnog iznosa od 2,2 milijuna kuna, u Dubrovniku, nakon plaćenog poreza, to nije ni najobičniji trosobni stan, u kakvom bi mogla optimalno živjeti obitelj s više djece. Uz kupljeni stan ne ostane baš ništa za Bahame i luksuz u kakvom bi dobitnik na lotu trebao uživati, barem ne onako kako se o tome mašta.

Istina je takva da je kupnja dubrovačkog stana prosječnoj obitelji u kojoj su svi zaposleni i s pristojnim plaćama često zaista ravna dobitku na Lotu. Prosječni kvadrat stana u Hrvatskoj, ako je vjerovati Zavodu za statistiku, u prvoj polovici ove godine bio je 1800 eura po kvadratu.  Prema podacima oglasnika Crozilla.com tako se u ovoj godini stan u Zagrebu može kupiti po nešto većoj  prosječnoj cijeni od 2200 eura po kvadratu. Prema istom oglasniku kvadrat stana u Splitu je naglo porastao na prosječno 3000 eura po kvadratu. U isto vrijeme kvadrat stana u Zadru je 2400, u Šibeniku i Poreču 2200, u Rijeci i Puli 1800, u Varaždinu 1300, a u Osijeku 1000 eura po kvadratu. Za to vrijeme kvadrat stana u Dubrovniku drži prosjek od 3650 eura po kvadratu. Ukratko, prosječna obitelj u Dubrovniku treba za stan izdvojiti koliko i zagrebačka obitelj za dva stana ili su im za takvo nešto potrebna barem dva života prosječne zagrebačke obitelji. U prvom mogu otplatiti polovicu kredita. Nakon toga trebaju umrijeti. Reinkarnirati se i ponovno roditi. Onda dignuti novi kredit i otplatiti i drugi dio svoje nekretnine.

 Nije to ništa čudno, radi se o čistoj ekonomskoj logici ponude i potražnje. Dubrovnik je ograničen prostorom, a istovremeno atraktivan. Zašto bi cijene bile niže i prilagođene kupovnoj moći prosječne hrvatske obitelji tijekom jednog života, umjesto dva, kad se ti stanovi mogu prodati po puno većoj cijeni, jer kupaca ima sasvim dovoljno? U Dubrovniku visoku cijenu drže i najgore rupe u koje treba dodatno ulagati. Prolazi sve, prodaje se svaka šupa. I dok god ima kupaca nekretnina po takvim cijenama, one će tolike i biti. Prosječni kvadrat stana u Dubrovniku je tako 27 tisuća kuna, dok je prosječna plaća u rujnu u Hrvatskoj bila oko 7 tisuća kuna. Ako netko od te plaće izdvaja 12 mjeseci  iznos od primjerice 2200 kuna za kupnju stana, dok s preostalim iznosom životari i plaća podstanarstvo, na kraju godine može se pohvaliti vlasništvom nad tek jednim, jednim vlastitim dubrovačkim kvadratom. Bravo! Ako netko takav ostane dobrog zdravlja i dočeka vlastitu devedesetprvu, možda konačno i doživi taj dan da postane stvarni vlasnik svoga stana u Dubrovniku. Dobitak na lutriji je možda ipak malo vjerojatnija opcija.

Grad Dubrovnik konačno ovaj problem komunicira kao nešto o čemu bi brigu morala voditi službena politika. O tome se barem priča i traže se rješenja, čak i ako ih zasad nema, iako ih je već trebalo biti. Do sada su problemi stanovanja Dubrovčana bili tek bajka predizbornih pamfleta i ništa dalje od toga. Pojedini političari nazivali su to ''stanovima za sirotinju''. Prosječna obitelj u kojoj su svi zaposleni i dobro zarađuju, ali koji nisu imali sreće naslijediti nekretninu, nisu sirotinja. Za većinu Hrvatske njihova su primanja iznad prosjeka. Njih jedino dubrovačke cijene nekretnina čine sirotinjom kojoj su potrebna dva života za preživjeti jedan. Ok, možda malo i dubrovačke turističke cijene hrane, pića, odjeće, usluga... Dubrovnik živi od turizma i stranaca kojima je prilagođeno sve pa i cijene. Oni su ti kojima nije problem kupiti te dubrovačke nekretnine po cijenama koje su nadrealne. Rezultat toga je i Grad duhova u zidinama zimi, spavaonica mnogobrojnih apartmana, persijane koje se ne otvaraju bez 150, 200 eura dnevno.

Ove dubrovačke cijene nekretnina nekome su maćeha, ali drugome majka.  Tko ima nekretninu ili više njih, ne treba ni maštati o dobitku na Lotu. Za brojne luksuze može i sam lako zaraditi. S rastom popularnosti destinacije takvi će biti sve bogatiji, a ovi drugi sve siromašniji, kako bi rekli neki, odnosno sve će im teže biti doći do prve nekretnine. Zato je dužnost službene politike ovaj problem staviti na dnevni red, jer Grad bez ljudi u budućnosti će imati još veće gospodarske probleme. O POS-u se priča predugo, ali neka se priča i još dulje, ako će to dovesti do najboljeg rješenja. I Grad ima problema zbog dubrovačkih cijena pa je tako trošak POS-a u Dubrovniku opet puno veći nego u drugim hrvatski gradovima. Možda zaista gradnja stanova, pa nakon toga njihova prodaja i nije najbolje rješenje. Možda bi Grad trebao ulagati u svoj stambeni fond kako bi on bio odskočna daska dubrovačkim obiteljima do onog trenutka u kojem će biti u mogućnosti doći do vlastite nekretnine. Netko će nešto naslijediti, netko drugi doći u poziciju većih prihoda i boljih uvjeta za kupnju, ali jedno je sigurno. Nekretnina za život je osnovna ljudska potreba, a ne dobitak na Lotu! To naprosto nije normalno i ne bi smjelo tako biti. A dok je tako, i dobitak na Bingu u Dubrovniku zvuči samo kao vic.  Ono nešto kao kad je Mujo dobio na Lotu, pa ga Haso pita što će napraviti s tim milijunima. -''Vratit ću dugove'', odgovori.  - ''A što ćeš s ostalima?'' – zapita se Haso.  – ''Ostali neka čekaju''.