Jer, u 2019. godini pozivati se na gospodara života i smrti, odnosno diktatora, makar nedorečenog kao u Tuđmanovom slučaju, nije ništa nego pomanjkanje ikakve svijesti o svijetu koji okružuje. Što bi s  kroz politički sleng moglo zapravo nazvati čistim amaterizmom.

Svatko može idolizirati koga želi, ali osnovni problem Resslerove tvrdnje je u onome da je ostao - živ, budući da društvo nije izgradilo dovoljno dobre mehanizme da "kazni" takve političke istupe koje uporište nemaju u modernome i prosperitetnome već u onome što je ipak temelje jedne nazadne Hrvatske.

Jednostavno, 20 godina nakon Tuđmanove smrti, čini se da je došlo vrijeme da se prestane mahati prvim hrvatskim predsjednikom. Jer, koliko god da se ovdje "per se" ne radi o njemu, zapravo sve je o njemu.

Odnosno, sve je u zaboravu, jedinom preduvjetu novog poretka stvari, za čim Hrvatska jednostavno vapi.

Tuđman jest opće mjesto novije hrvatske povijesti.

Zanimljivo, njegovi protivnici mu zamjeraju upravo ustašizaciju društva ističuči njegovu izjavu kako je "sretan što mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja", što je izjavio na predizbornom skupu HDZ-a u Dubravi 1990. godine. S druge strane, oni drugi pokušavaju ga "oprati" tvrdnjom da se on borio protiv totalitarnih desničarskih ideja te kako se morao "udružiti" s notornim Gojkom Šuškom zbog odnosa s dijasporom, dodajućio da nije dao previše na antifašističke tekovine, barem na papiru.

Jedni ga smatraju osobom koja je omogućila nastajanje hrvatske države, dok drugi dakako točno ističu da je država nastala isključivo na referendumu, a ne voljom jedne osobe.

Ne može se prvi predsjednik promatrati niti izvan konteksta haške presude šestorki, uz što je Tuđman i dobio međunarodnu matrikulu da je bio lider udruženog zločinačkog pothvata zbog agresije na BiH.
Očito je danas da mu je smrt oduzela uzničke godine.

Jasno, nije tu pitanje samo rata, odnosno ratnih događanja nabijenih snažnim domoljubnim nabojem. Problem je tu i uz izjavi od 200 bogatih obitelji, što je označilo odvratan staleški, statusni pristup funkcioniranju stvari u državi, odnosno poslužilo kao temelj korupciji, klijentelizmu, najprostije moguće rečeno pljački naroda od strane političkih elita, koja se događala onda, a nastavila i od strane njegovih učenika.

Sve navedeno ne znači da se taj dio povijesti treba zaboraviti ili gurnuti pod tapit, upravo suprotno, vrijeme je za široku raspravu o ulozi prvog predsjednika. Ne kako bi ga se postavilo na čelo nečastivih ili na imaginarni pijedestal, već kako bi društvo istinski se oslobodilo svih svojih zapjenjenih okova, koji mu rade o glavi.

A do toga neće doći sve dok prvo lice europskog HDZ-a, nota bene 28-godišnje lice, kao iz topa ispaljuje da mu je uzor Franjo Tuđman. Kurentna je on roba u Hrvata, očito tim putem je najlakše sebe postaviti kroz stranačke odnose, ali za dobrobit ove države trebalo bi ipak malo povući ručnu kočnicu, stati i razmisliti o čemu se govori, sve drugo nije ništa nego politička nekrofilija Karla Resslera.