Nikada se u povijesti čovječanstva na Trećem kamenčiću od Sunca ništa slično nije dogodilo – dvostruka ekonomska kriza (pandemija plus rat u Ukrajini) obrušila se na planet, a povećanje cijena dosegnulo je rekordne razine koje čak ni Argentinci – narod koji prije nauči jahat inflaciju, nego biciklu – do sada nisu upoznali. Međutim, umjesto da se zaposlenici sumanuto drže svojih dosadašnjih poslova događa se jedan potpuno novi trend koji ekonomska znanost bilježi po prvi puta – unatoč teškim vremenima daju se masovni otkazi(!).

Samo u ožujku, u Sjedinjenim Američkim Državama čak 4,5 milijuna ljudi prestalo je s radom. U čitavoj 2021. godini nevjerojatnih 47,8 milijuna jedinki dalo je otkaz. Nije ovaj trend samo zabilježen u SAD-u nego i u drugim dijelovima svijeta. U Australiji je jedan od pet radnika u 2021. godini otišao pjevušeći sa svog radnog mjesta. U Njemačkoj, Italiji i Francuskoj također sve više ljudi napušta svoje poslove, a u Indiji je milijun ljudi otišlo samo iz IT sektora.

Fizikala u Ljetnih igara

Kompanije diljem svijeta traže radnike, ali nikako ne uspijevaju zadovoljiti svoje potrebe. Vidimo to sada najbolje po pitanju letova. British Airways, EasyJet i druge kompanije masovno otkazuju linije, jer nemaju dovoljan broj djelatnika. Imamo potpuno paradoksalnu situaciju – najveća kriza još od Drugog svjetskog rata trese svjetsko gospodarstvo, a istovremeno ljudi dobrovoljno prestaju raditi.

Normalno da se postavlja pitanje kako je to moguće?

Stariji će odmah prvoloptaški odgovoriti da današnji mladi za razliku od njih nemaju radne navike, da su nove generacije znatno ljenije, sve bi htjele preko noći, ne žele se potruditi. Moji vršnjaci će dodati kako smo mi morali imati vezu da bismo dobili fizikalu u Ljetnih igara – 200 kuna dnevnica, a ubili bi se od posla. Ne znaju mladi danas kako smo mi nosili vreće šuta sa Svete Marije, kičma nam je pucala kao cvjetovi pomadore na buri, a oni, baš poput Linde Evangeliste, ne ustaju za dnevnicu manju od 150 eura.

Ima tu ponešto istine, no ono što nitko ne spominje jest vrijednost novca u posljednja dva desetljeća. Tamo na prijelazu milenija, kada nam se kralježnica savijala kao mostovi Jure Radića po buri, onih 200 kuna koje bi zaradili tegleći karić bile su baš kao danas 200 eura. Cijene su u zadnjih 20 godina višestruko narasle, a plaće se u istom razdoblju nisu ni poduplale, a kamoli što više. Najbolje se taj suludi omjer vidi na cijenama nekretnina.

Prije koji dan na Njuškalu osvanuo je oglas u kojem vlasnik prodaje stan u Gružu veličine 136 kvadrata za 310 tisuća eura (naravno, nitko čovjeku ne osporava što traži toliku cifru, klasična ponuda i potražnja). Riječ je o potpuno derutnom stanu nagrizenom vlagom koji zahtijeva kompletnu obnovu. Gledajući fotografije čini se da ni raspored nije najbolji. Znači treba dati 2,3 milijuna kuna plus barem još par stotina tisuća za obnovu. Ako uzmemo nekakvu prosječnu plaću u iznosu od 7 tisuća kuna jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do zaključka da osoba treba raditi točno 27 godina da bi kupila derutni stan u Gružu i pri tom ne potrošiti ni kunu za šibice.

Najjača definicija nepravednosti

Znači koju god čovjek školu završio i koji god posao radio nikada u životu neće moći priuštiti ni stan s vlagom u Gružu. Možeš imati tri fakulteta i znati tri jezika, ali nikada, ama baš nikada se nećeš financijski približiti nekome tko je rođen pod sretnom zvijezdom da naslijedi neku šugavu nekretninu od babe ili đeda. Ne znam za vas, ali meni je ovo najjača definicija nepravednosti koju sam u životu vidio. Nije ovo samo slučaj u Dubrovniku nego diljem Zapada. Koliko god čovjek u zapadnoj demokraciji radio nikada neće zaraditi za vlastitu nekretninu. E pa kad je to već tako postaje puno jasnije zašto ljudi masovno daju otkaze. Radio ili ne radio skoro dođe na isto. Čovjek može preživjeti s jako malo. Ako smanji potrebe poput putovanja, automobila, kafića, izlazaka, za izgurati mjesec ne treba previše. Sve više ljudi odriče se luksuza kako bi imalo mir – ne žele se ubijati čitavu sezonu kako bi zimi mogli ići na skijanje ili na Tajland – pa bolje nešto laganije odradit i imati ljeto u Dubrovniku, baš kako se živjelo prije dva desetljeća.

Danas smo nauštrb zarade žrtvovali ljeto i sve one sitnice koje su nas onda veselile. Rijetko gdje ćete sresti domaćeg čovjeka, nema više odlazaka na kupanje, igranja na karata i sličnih radosti. Sezona se nemilice tuče da bi se zimi moglo putovati. Nema više druženja, svaki izlazak u grad dođe parsto kuna, svi su u nekoj preši, samo se jurca. Čini se da nove generacije ne žele tako živjeti – radije će raditi posao koji ih ispunjava za puno manje novaca, nego trčati za profitom da bi se živjelo u lažnom luksuzu.

Očekuju nas zanimljiva vremena na tržištu rada. Ili će se plaće osjetno povećavati ili će se jeftina radna snaga s Istoka lopatama uvoziti. Samo je veliko pitanje kako će i kada Filipinac moći priuštiti stan na Zapadu. Ako nama treba 27 godina bez da potrošimo kunu, onda će se on stvarno morati reinkarnirati da otplati stan sa svojom plaćom. Jedan život naprosto će mu bit prekratak za kupnju stana.

Imamo potpuno šizofrenu situaciju – s jedne strane su ljudi koji lagodno žive od najma svojih nekretnina dok ovi koji nisu imali sreću sa nasljedstvom mogu raditi i 

dva posla, ali nikad neće dovoljno zaradit da priušte svoju. Iz godine u godinu sve su umorniji, a kada pogledaju unatrag pitaju se gdje su bili i što su radili?

Kao da je bitno što su radili kada naposljetku ništa nisu zaradili. Pa što onda ne bi dali otkaz i skroz minimalizirali troškove? Ne mora se putovati, kupanje, sport i čitanje su besplatni, Netflix nije skup, može se pješke ili biciklom, termosica umjesto kafića, a zalaz sunca jednako je predivan i za bogate i za siromašne…

*Kolumna je objavljena u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik