Dok se novi ravnatelj Kazališta Marina Držića Paolo Tišljarić hvali ogromnim porastom prodaje ulaznica, i dok su ga vijećnici na nedavnoj sjednici Gradskog vijeća hvalili, kao što se već po pravilu hvale svi novopečeni ravnatelji i direktori ustanova u kutluri, odnosno gradskih poduzeća, na repertoar dubrovačkog teatra eto provukao se i ovaj komad o teroristu Zvonku Bušiću. 

Dakle, čovjeku koji je 1976. godine oteo u Americi putnički avion te postavio bombu u njujorškoj podzemnoj željeznici prilikom čega je poginuo policajac koji je istu pokušao deaktivirati. Bušić je počinio samoubojstvo 2013. godine.

Radi se tu o djelu autora Tihomira Dujmovića, inače novinara rigidno desnih stavova, čije javno djelovanje bi se moglo svesti pod ništa drugo doli sintagmu egzekutora mentalne higijene Hrvatske.

Tom i takvom Dujmoviću pridružio se Robert Kurbaša, koji je predstavu režirao, a u njoj i glumi. Recimo, upravo su njih dvojica predstavu promovirali na HRT-u još prošle godine, kad su se zaista proslavili svojim izjavama.

Kako je tada pisao Index.hr, Dujmović je izjavio "Zvonko Bušić je toliko osebujan da ne bi bila dovoljna tri filma da ga se predstavi", s čime se Kurbaša ipak nije složio jer on smatra “kako je priča o Zvonku toliko velika da bi trebalo 12 serija da se ispriča". 

Dujmović je i opravdao tu samu otmicu aviona, govorivši mantre o potlačenoj Hrvatskoj u Jugoslaviji. S druge strane, Kurbaša je rekao da je Bušić bio "idealist u globalnom smislu te riječi" te "esencija ljudske duše". Rekao je on i da od Bušića svi možemo naučiti "kako biti jedno".

No, u ovoj dubrovačkoj priči ugošćivanja predstave najmanje je bitan Bušić. Jasno da se radi tu o teroristu, ali i čovjeku koji je zbog toga odrobijao 31 godinu.

Uostalom, Bušićeva ruka, osim što je u pomahnitalom zanosu zablude ubila policajca, ujedno se i okrenula protiv samog svog vlasnika, tražeći njegovu glavu. Radi li se tu o kajanju ili razočarenju jer od Hrvatske nema niti "h" od onoga što je on nekoć zamišljao, osim šeptrljavog ustaštva koje više nikome ne koristi...

Dakle, Bušić je u priči manje bitan. Osnova je u paradigmi onoga što ova predstava zapravo predstavlja. 

I tu predstavu ne treba pogledati, odnosno ne treba pričekati njeno prikazivanje da bi se ukazalo na paradigmatske probleme koje ona vuče za sobom. 

Prvo, jasno je kako se tu radi o proustaškom materijalu. Jasno je to i uz sav folklor koji prati predstavu. Recimo, kako je pisao Jutarnji.hr, na premijeru su došli uzvanici poput nekadašnjeg ministra i gosta Bujice Mira Kovača, Zlatka Hasanbegovića kojeg nije potrebno posebno niti predstavljati, ali i biskupa Vlada Košića, Slavena Letice, Andrije Hebranga... 

Creme de la creme hrvatske desnice.

Jasno je i kako takvi u temi o kojoj govori predstava vide neki melem za svoje rane, ali i kako njihovo prisustvo, kao i riječi Dujmovića i Kurbaše koji "umivaju" Bušićev lik i djelo apsolutno definiraju samu predstavu, odnosno bez obzira na njen sadržaj je postavljaju na ravan ispraznog desničarenja. 

A domovina nije, kako bi rekao Nietzsche, "s onu stranu dobra i zla''. I uopće, opasna je to igračka, uz koju se sve može opravdati ljubavlju prema domovini.

Ne smije postojati romantiziranje zlodjela zbog višeg cilja. 

Najviši cilj koji postoji je očuvanje ljudskog života, niti manje niti više od toga. A kad se osuđeni terorist, dakle onaj koji je jedan takav život oduzeo nameće kroz nekakve epopeje, tj. kroz subjektivizaciju ljubavi prema domovini, a o čemu je na HRT-u govorio Dujmovića, koja opravdava valjda sve drugo, i koja bi trebala opravdati nedjelo, onda se radi o vrlo opasnoj zamjeni teza.

I, uz sve navedeno, najbitnije od svega, jednostavno je žalosno što u  Dubrovniku igra predstava proustaškog predznaka.

Ali, treba znati i da taj Dubrovnik nije više Grad Shakespearea, Držića, Goldonija ili Krleže. I  on je očito danas sve više u rukama petparačkih dujmovića i kurbaša, uz trećerazredne događaje u susjedstvu Kneževog dvora.