Ne znam đe ste vi bili devedesetprve – jeste li možda zbrisali poput nekih naših uvaženih političara desne orijentacije – ali zato znam gdje sam ja bio: čitavu jesen, zimu i proljeće proveo sam u Gradu, sve dok u ljeto 1992. nisam dezertirao u Orebić.

Jebiga, zov Europskog prvenstva s Van Bastenom, Klinsmannom i Brolinom jednom četrnaestogodišnjaku bio je važniji od obrane Domovine - bilo je to doba teških redukcija struje - a ja se nisam želio tući s izbjegličkim babama u Hotelu Libertas oko prava na gledanje televizije pogonjene agregatom. Svi Dubrovčani koji su ostali u gradu dobro su znali da će babe svojim izbjegličkim životom branit stečeno civilizacijsko pravo na gledanje Santa Barbare - ne možeš im dokazati da Ivanišević po prvi put u životu igra finale Wimbledona, a da će Franjo Arapović zakucati za povijest pored zabezeknutog Patricka Ewinga - pa sam zbrisao kod tetke na Pelješac u miru gledati majstorije Jean Pierre Papina i ekipe.

Bez obzira na taj moj sramotan čin bjekstva s prvih linija fronte na kojima sam moje suborce ostavio same na cjedilu da se tuku oko agregata s nadmoćnim agresorom u obliku baba izbjeglica, ipak sam u Gradu proveo najteže trenutke bez struje i vode, pa mogu posvjedočiti iz prve ruke kako su izgledali najgori dani opsade i bombardiranja.

Unatoč blokadi s kopna, zraka i mora, nismo bili gladni. Nije baš da si mogao jesti sushi i pohovane rolice u umaku od borovnice, ali nitko nije umro od gladi. Čitavo susjedstvo skupilo bi se kod nas na ručak, jer smo imali plin. Majka bi strpljivo napravila kokoš, pa bi nam svima ravnomjerno podijelila. Sutra bi opet majka napravila kokoš, a prekosutra bi nam napravila kokoš. A onda za nedjeljni ručak bi nam ispekla kokoš.

-A u pičku materinu, stara, ako me ne ubiju četnici, ubit ćeš me ti s ovom kokoši – govorio bih razmaženo.

Sjećam se da godinama nakon završetka rata kokoš nisam mogao vidjeti ni na TV-u, a kamoli u pjatu, toliko mi se zgadila. Ali spasila nas je od gladi. Kada bi netko od susjeda negdje nabavio paštetu ili mesni doručak, odmah bi obavijestio susjedstvo pa da podijelimo. Pamtim i kad su u zgradi nabavili presovanu šunku, svi smo dobili komadičak, a tek kad je dundo Pero odnekud donio bureka i vina, bilo je to veselje kao da smo čuli da je Slobo odapeo.

Tragedija je da se danas obilježavaju razne debilne obljetnice iz Domovinskog rata, a nitko ne spominje ono što je u to vrijeme bilo najvažnije – bili smo ljudi. Nije bilo podjela Mi i Oni, bili smo jedno. Brinuli smo se jedni za druge, dijelili smo sve što smo imali, pazili na stare i nepokretne, strpljivo čekali u redu s bidonima i donosili vodu onima koji nisu mogli, a mjesecima spavali po desetak u malim sobama na podovima i rubovima kauča. Ništa nam nije bilo teško osim što zbog Santa Barbare nismo mogli gledati sport – jedino mjesto na kojem u Dubrovniku u ratu nije bilo jedinstva bila je televizijska sala Hotela Libertas.

Sve su mi ove slike navrle u sjećanje kada sam jučer vidio kako Dubrovčani halapljivo prazne police butiga. Pa što vam je glupe ovce, jeste li normalni? Što si riješio s kupovinom brašna? Čak i da dođe do zatvaranja granice, pa čak i da se Neum zatvori i Dubrovnik bude odsječen od Hrvatske i svijeta, te zaista ne bude ništa u trgovinama, znači li to da ćete vi samo sebi napraviti kruh, a da ćete pustiti onu staru nepokretnu babu s trećeg kata da umre gladna na kauču pred turskom sapunicom, jer nije imala ni snage, ni auto zaletjeti se do Lidla?

Strah i panika znaju ljude pretvoriti u bezosjećajna čudovišta, ali s druge strane mogu postati velikodušni i puni empatije. Baš se to dogodilo u jesen devedesetprve i kada se sjećam rata, najponosniji sam na tu činjenicu koju, nažalost, trideset godina kasnije rijetko tko spominje i svi su je, čini se, zaboravili.

Možda nam je baš korona trebala da se sjetimo kako smo u međuvremenu postali sebična stoka koja samo trči za parama. Da se malo resetiramo. Zaboravili smo kako je to je jesti kokoš svaki dan, ali ujedno i biti obazriv prema drugima. Vanredne situacije su pravo vrijeme da se pokažete u najboljem svjetlu. Ne gledajte sebe, dijelite s drugima, ako imate podstanare koji rade u turizmu i možda će izgubiti ovu sezonu, pitajte ih kako su, treba li im možda spustiti najam dok ne prođe najgore? Te ljude će na kraju ubiti depresija, a ne virusna infekcija.

Nije čovjeku najveći neprijatelj bolest, nego smo sami sebi najgori vukovi. Da smo mi ljudi međusobno barem malo empatičniji, nitko nam ništa ne bi mogao.

Pogotovo ne koronavirus.