Nije tu bilo puno studenata s transparentima, ali čini se kako su vremena kada su studenti bili ti koji su pokušavali unositi određene promjene i mijenjati društvo nabolje ipak prošla. Glavnu riječ su držale dubrovačke glumice Izmira Brautović, Srđana Šimunović i Nika Lasić. Pojavile su se žene s transparentima na kojima je pisalo 'Ljubav ne boli', 'Ne nasilju', 'To nije tako u obitelji', 'Djela, a ne riječi' i slično. Transparente su nosila i djeca što je također pohvalno jer je poruku o tome kako je obiteljsko i uopće nasilje loš pojam potrebno usađivati u ljude od njihove najranije dobi. Ipak, prosvjedu je nedostajala jedna vrlo važna karika. Naime, nedostajali su mu muškarci.

Nisu oni posve izostali, ali kad se pogledaju prizori sa Straduna, moglo bi se kazati kako su, od ukupnog broja okupljenih ispred sv. Vlaha, 80 posto to bile žene.  Netko će kazati kako to ne iznenađuje jer su upravo žene češće žrtve obiteljskog nasilja nego što su to muškarci. Međutim, nasilje nije samo udarac, nasilje je, primjerice, i ucjenjivanje, ponižavanje, uvjeravanje partnera kako ne vrijedi, kako nije dovoljno dobar što se sasvim sigurno događa i muškarcima. Nasilje može biti i verbalno, kao i seksualno, čak i onda kad je riječ o bračnim partnerima što je nepobitna činjenica, ali kod pojedinaca još uvijek ipak izaziva određene dvojbe. Jer 'kako netko nekoga može silovati ako su u vezi ili braku'. Nasilje u obitelji može se vršiti nad djecom, što posebno vrijedi za patrijarhalna društva  poput hrvatskog u kojem se često može čuti kako je 'batina iz raja izašla'. Također, sve češće se svjedoči i obratnoj situaciji, onima u kojima djeca zlostavljaju svoje roditelje, pa  onda i nastavnike te ostale autoritete s kojima se susreću u životu, pozivajući se pri tom vrlo često na svoja prava, ali istodobno zanemarujući svoje obveze, pri čemu imaju svu slobodu i nikakvu odgovornost, a sloboda bez odgovornosti je gotovo uvijek recept za propast.

No, čini se kako su u subotu u Dubrovniku protiv obiteljskog nasilja uglavnom ustale žene pa čak i kad je riječ o predstavnicima iz svijeta politike. Moglo se vidjeti europarlamentarku Dubravku Šuicu te zamjenice gradonačelnika Jelku Tepšić i Orlandu Tokić. I samo jednog političara, Ljubomira Nikolića, koji za sebe voli kazati kako se ne bavi politikom. 

Nije čudo, crne brojke se najvećom mjerom odnose na žene. Prema statistikama, žene se ipak češće nađu u ulozi žrtve dok su muškarci u većini slučajeva ti koji su zlostavljači, što ne iznenađuje, jer onaj tko je fizički jači, taj ujedno i češće tlači. Pa su one koje se češće tlače u subotu izašle na Stradun, a muškarci su se našli u manjini. Mnogi od njih su ostali kod kuće jednostavno zato što ih se to ne tiče. To se tiče tamo neke žene, a on nije žena. I upravo u tome leži glavni poraz ne samog prosvjeda koliko društva u kojem živimo.  

Jer svi ti muškarci koji su ostali doma jer se to njih ne tiče nego žena smetnuli su s uma jedan od izglednih scenarija; sutra njihova kćer može biti žrtva nasilja. To može biti njihova sestra, majka, prijateljica ili bilo koja draga im osoba. A čak i ako se takav scenarij, na sreću, ne obistini, mogli su izaći kako bi jednostavno pokazali kako nisu 'jedni od tih', kako bi žrtvama simbolično pružili podršku, pokazali kako ne smatraju kako je obiteljsko nasilje nešto što je prihvatljivo te kako osuđuju što se, jednim velikim dijelom, ukorijenilo gotovo u 'hrvatsku tradiciju i baštinu', nerijetko uz blagoslov Crkve i konzervativaca. Upravo su oni na opasnost od ženskog bića ukazali još u Knjizi postanka kad je sotona u obliku zmije ostvario suradnju s Evom koja je potom jadnog Adama nagovorila da zagrize tu prokletu jabuku. A on jadan nije htio. Nego ga je ona zavela.

Jedan od temeljnih problema hrvatskog društva jest taj što su prosvjedi protiv nasilja u obitelji rezervirani za žene i što su one u svojoj borbi za bolja prava nerijetko usamljene. Iz feminizma, koji za cilj ima izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca, nerijetko izostaju muškarci. Pri tom se misli na onaj 'zdravi' feminizam u svojoj osnovnoj biti, koji ne dopušta zlostavljanje muškaraca nego se bori za jednakost muškarca i žena u pravima, a ne 'bolesni' koji i nije feminizam nego ženski šovinizam u kojem se žena uzdiže, a muškarac prikazuje kao niže biće. Kao borci feminizma, muškarci bi osigurali ne samo bolji status za žene nego i za sebe. Time bi se srušila uvriježena, ali primitivna slika o muškarcima kako moraju biti jaki, kako se nikada ne smiju slomiti, kako su suze rezervirane za žene, kako moraju biti dobri sportaši jer u protivnom nisu dovoljno muškarci, kako moraju biti uspješniji i zarađivati više od svojih žena i, u konačnici, kako oni i sami ne mogu biti žrtve obiteljskog nasilja u bilo kojem obliku. A to vrlo često i jesu.

Tako da je i ovaj prosvjed, baš kao i većina hrvatskih, barem u Dubrovniku u svom velikom dijelu ostao na razini 'to se mene ne tiče'. Kad je riječ o nasilju u obitelji, onda se to ne tiče muškaraca. Kad je riječ o radnicima koji prosvjeduju jer su ostali bez posla i jer im nisu isplaćene plaće, također  se to ne tiče nikoga osim radnika propale tvrtke. Kad je riječ o prosvjedima za bolja prava osoba s invaliditetom, onda se to tiče samo njih i njihovih obitelji.

A cijela poruka svih ovakvih i sličnih prosvjeda mogla bi se svesti u citat pastora Martina Niemöllera koji je kazao: 'Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio; jer nisam bio socijaldemokrat. Kada su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalist. Kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni'. Bolje i kvalitetnije društvo nije i ne može biti stvar 'tamo nekog drugog' nego se tiče svih nas jer svatko je negdje u manjini i svatko jednog dana može postati 'tamo netko drugi'.