A prošlih godina, pogotovo preklani stranke su itekako darivale žene. HDZ-ovci su tako dijelili plava srca u stilu Valentinova, HNS-ovci također ruže, SDP-ovci karanfile... Svatko je sebi tako pronašao neku simboliku u cvijeću.

Ista ta simbolika na ovogodišnji "osmi mart", pak, potpuno je izostala.

Jasno, preklani je bila izborna godina pa ujedno teško i da je postojala bolja promocija od darivanja, u izlizanom stilu kad mladi "uspješnici" u vestitima namjeste kez pa pomisle da su simpatični bakicama, nesvjesni da simpatičnost ima neka druga pravila  i naličja, koju neki od njih niti mogu niti imaju s čim razumjeti...

Bilo kako bilo, osim činjenice da je kalendarska činjenica, koja nam dakle nadolazi kao što proljeće ne zaboravlja da cvjeta, "osmi mart" ujedno bude i poligon za stranačka poklanjanja, ali eto samo onda kad se bliže izbori.

Ustvari, kad čovjek razmišlja o Danu žena, zapravo vrlo brzo shvati da ništa nije podložno mijenama kao praznici. Izmišljaju se pa traju nekad više kao simboli vremena, često bez adekvatnog slavlja povodom datuma kojima su posvećeni.

Jedan od njih nije Dan žena, on ima svoje povijesno uporište u deklaraciji koju je donijela Socijalistička partija Amerike. U komunizmu je bio vrhunac slave, a kad je stigla demokracija Dan žena odveć je mirisao na partizanštinu, koja je u Hrvatskoj dabome prijekorno dočekana pa su i Danu žena zatvorena vrata. 

Nema tome puno da se on vratio pa eto i strankama je postao mio. Nema ljepšeg poklona od cvijeća, može se tu nataknuti koji glas više, a niti cvijeće nije preveliki trošak. Malo po malo, tako je i Dan žena oživljen, barem deklarativno, odnosno ne kao neka velebna radost, kako primateljicama cvijeća pa tako i onima koji ga udjeljuju.

No, sad na stranu politika i stranke, cvijeće će se očito poklanjati u izbornim godinama, možda godinu prije izbora, i tu sav ionako klimavi stranački integritet staje. Ima tu nešto drugo, ono što još više bode oči, a spada pod činjenicu da nas "osmi marta" podsjeća na laž koju živimo.

Na stranu je li mi možemo uopće preživjeti bez laži, ali dojam je da ovaj praznik služi muškarcima da s kiticom cvijeća jeftino isprave niz propusta. Dapače, moglo bi ga se prozvati i danom utjehe.

Eh kad bi ih u godini bilo više, recimo kad bi svaki dan bio Dan žena, pa da one malo odahnu od batinjanja, fizičkog i psihičkog nasilja i svega ružnog što doživljavaju u obitelji i na radnom mjestu, kako bi ih se poštedjelo od muške nepoćudnosti. 

Postaje on, zapravo, praznik nostalgije, praznik uz koji traje samo iluzija o pravima žena. 

I ljubavi i sreći, uostalom. Koje se ionako same sebi rugaju, baš poput svake ptice rugalice.

Sve je ionako sajam taština, sve je dakle laž, a gdje ćeš veće od ove da se ženama izmišlja njihov dan u svoj punini nepravde koja ih svakodnevno pogađa.