Što je bilo prije: kokoš ili jaje?

Mujo kaže da je prije bilo i kokoši, i jaja, i pršuta, i sira, i odlazak na more… Ne misli samo Mujo tako, gotovo svi će reći da je prije bilo bolje, uključujući i Dubrovčane. U njihovo doba, ne znaju to mladi danas, mogao si birati gdje ćeš izaći i sve je prštalo od zabave. Legendarni Bourbon Street, diskoteka Sun City, pa u Gradu Be Bop, Aquarius, Funky, Otok, Lazareti, nešto kasnije Divinae Follie, Ludwig, Casablanca, Fuego, Polo…

Da, stvarno, rekao bi čovjek ovako s odmakom, da je noćni život Dubrovnika na prijelazu milenija bio bolji od Las Vegasa, pa opet, sjećam se toga kao da je jučer bilo, mi nikad nismo bili zadovoljni izlascima. Živo pamtim jednu večer iz druge polovice devedesetih godina kada smo bezidejno sjedali na Sponzi, pa su nam prišli neki zalutali stranci, prvi nakon rata.

-Gdje ćemo izaći? – pitali su nas, a mi smo se grohotom nasmijali.

-Niđe!

Pa čekaj malo kako niđe, kad smo gore nabrojali brojne lokale, noćne klubove, čak i ulicu? E, to je pravo pitanje. Zašto smo bili nezadovoljni noćnim životom, iako je ponuda bila dobra? Odnosno stvari valja postaviti ovako: Što je bilo prije: loša ponuda mjesta za noćni život ili naša nesposobnost da se zabavimo?

Ne treba imati doktorat iz socioloških znanosti da se da točan odgovor - Dubrovčani se nikad nisu znali zabaviti, a tako je sve do današnjih dana. Samo se sjetite noćnih provoda iz Bourbona. Ljudi poredani s obje strane ulice s čašom u ruci, umjesto da plešu, gledaju koga sve ima kao da su u gvardiji. Vrhunci večeri bili su prolasci vozilima kroz Bourbon da se bude viđen. Rijetko tko bi cupkao, jer uvijek je u zraku visjelo pitanje: Tko će što reći?

Vječiti strah

Tko će što reći, ta kratka upitna rečenica uništila je zabavu generacijama Dubrovčana. Uvijek uštogljeni, nesposobni za opuštanje s vječitim strahom što će tko reći ako sada zaplešu na Insomniju, desetljećima su Dubrovčani stajali s čašom u ruci i gledali kako zabava skupa sa životom prolazi pokraj njih.

Onda su ostarjeli i sada lažu mlađe kako su se dobro zabavljali. Ne biste vjerovali, bilo je čak i takvih trenutaka kada su se ljudi zaista provodili, ali oni će vam uvijek u prepričavanju tih dogodovština preskočiti ključnu stvar - drogu. Jedino kada bi u sebe sasuli hrpu ecstasyja i speeda, ljudi bi se prepustili. Tako je zahvaljujući nedozvoljenim supstancama doček Nove 2000. godine zaista bio spektakularan s pregršt partyja elektronske glazbe, a i u kasnijim godinama na brojnim lokacijama (od kojih je najpoznatija ona na Belvedereu) atmosfera je bila vrhunska. Da nije bilo droge, mladi bi se pretvorili u stare babaroge bez da su ikad zađuskali. Tek su tablete ecstasyja i ćize speeda (za koku se tada nije imalo para) mogle pobijediti tvrdoglavi stav tko će što reći.

Danas opet kukaju i stari i mladi da nema dobrog mjesta za zabavu, ali to je neviđena laž. Imamo Revelin koji dovodi najpoznatije DJ-eve svijeta, što lokalci čak i priznaju, ali ne odlaze tamo, jer je skupo. Pa dobro, cijene nisu za svakodnevni izlazak, ali par puta godišnje svatko može priuštiti, a program je zaista vrhunski. Da mi je netko prije 15 godina rekao da će u Dubrovnik svake godine dolaziti Fedde Le Grand, mislio bih da treba liječenje.

A što tek reći za Morcheebu koja je nastupala u Solitudu? Ili Femija Kutija i Bebel Gilberto koji su održali koncert na Orsuli? Kao klinac sanjao sam o dolasku svjetskih imena u naš grad, a kada se to napokon dogodilo, ostao sam razočaran. Femi Kuti i Morcheeba održali su spektakularne koncerte čiji bi ritam podigao mrtve iz grobova, pa opet svega nekoliko desetaka ljudi je bilo briga tko će šta reći. Ej, kako je to moguće? Umjesto da se čitava publika njiše nošena taktovima ponajboljih svjetskih dizača pozitivne energije, ljudi su opet sjedali sa strane s čašom u ruci i pitali se tko će šta rekla-kazala ako im noge krenu pratiti ritam? Dođe gotovo žao njihovim roditeljima što im djeca nisu uzela droge da se malo zabave.

Puno dobrih mjesta

TUP je također posljednjih godina postao sjajno mjesto za izlaske. Dubrovnik Beer Company stalno dovodi zanimljive izvođače, slično kao i Love Bar. Muzika na oba mjesta bude izvrsna, ali zabave skoro nikad ne bude. Samo se sjedi kao da je riječ o crnogorskim olimpijskim igrama. Vlasnici tih objekata napravili su sve u njihovoj moći da ljudima bude dobro, ali ovi kao da se jednostavno ne mogu zabaviti. U TUP-u je trebalo biti otvoreno još jedno mjesto u sklopu Kulturnog centra Jadran, ali je korona poremetila planove. Ma da ih se otvori još deset, bojim se, svuda bi atmosfera bila kao na sprovodu.

Tko će šta reći?

Imamo još uvijek Lazarete, Gusar u Mlinima, Coco bar u Platu, sad se evo otvorio i Ponat kraj Mandrača…, sve su to sjajna mjesta koja se trude s programom, ali, nažalost, rezultat je svuda više-manje isti – sjedačina s čašom u ruci i špijunska promatračina kao da je u tijeku akcija UDBA-e Ništa nas ne smije iznenaditi. I ono vječito legendarno pitanje.

Ovih dana pokraj Kina Slavice otvorio se novi ugostiteljski objekt, točnije jazz lounge bar. Vlasnici, među ostalim, planiraju dovoditi izvođače koji bi na klaviru, saksofonu, violini… izvodili đeziju. Još od starog, dobrog Trubadura nismo imali takvo mjesto s tim da je ovo možda čak i bolje, jer ima više mjesta za đuskanje sa spektakularnim pogledom na more. Planiraju kupiti klavir koji bi mogao zasvirati svatko od posjetitelja, a spremaju i brojna druga iznenađenja poput organiziranja likovnih izložbi. To su vrhunski temelji za potencijalnu zabavu, ali opet malo tko vjeruje da će se i tamo događati nezaboravne noći. Kako god, novi lokal s jazz pričom zaokružit će, sve u svemu, vrlo dobru ponudu u Gradu i dati konačan odgovor na pitanje jesu li se Dubrovčani cijepili protiv zabave?

Sad bih vam odmah ponudio rješenje, ali bojim se tko će što reći.