Takvu stvarnost koju živimo, uz koju se nikome,  kako to piše Tenžera, nije dalo da bude pojedinac, najbolje opisuje prijenos sportskih događanja u Hrvatskoj. Koji je u najmanju ruku snažno nacionalistički obojan. Ali njegova snažno nacionalistička obojanost nije ujedno i njegov najveći problem. Jer, da je popularno, recimo, biti anti-nacionalistički obojan, onda bi sportski komentatori bili upravo takvi.

I to je osnovni problem koji tako u malome idealno opisuje hrvatsko društvo.

Nije to od jučer, odnosno od demokratskog svanuća, koje je samo po sebi osnažilo nacionalističko zavijanje, bilo je tome tako, može se to provjeriti na Youtubeu, i 1970.-ih, 1980.-ih godina prošlog stoljeća kad se sveudilj navijalo za Jugoslaviju, sad se navija za Hrvatsku, a da Hrvatsku u nekakvom imaginarnom ratu zauzme Slovenija tada bi u sportskim prijenosima ti isti komentatori navijali za Zmajčeke.

No, kao što nacionalistička obojanost nije osnovni problem, tako niti navijanje samo po sebi, iako uistinu često graniči s općom društvenom mobilizacijom, nije problem. Problem je u tom komentatorskom osjećanju svijeta. 

Osjećanju pozicije na kojoj je toplo.

Stoga, kad Hrvatska igra u Osijeku protiv, recimo, solidnog Walesa, jača reakcija komentatotora će izostati. No, kad Hrvatska igra u Splitu protiv slabašne Mađarske, a taj dvoboj zbog splitskog narativa Torcide biva potenciran, tada se uzročno-posljedično tome pojačava i komentatorski intenzitet. Jednostavno, on ovisi o sveopćoj društvenoj euforiji. 

Pazi se tu doslovno na svaki detalj. Ne radi se to samo o onome da "naši" ne tuku protivnike i da je sudac uvijek na strani protivnika, tog sveopćeg zla. Već, općenito ne postoji ono gdje su ti naši "junaci Pavlove ulice" za išta krivi. Primjerice, ako Luka Modrić ispravno centrira loptu na prvu stativu, a Bruno Petković je napao pogrešno drugu stativu, komentator će naći riječi opravdanja za Bruna Petkovića koji u zadnje vrijeme postaje miljenik publike. Nitko tu za ništa nije kriv, već svaki mogući neuspjeh je pitanje neke više sile protiv koje "niti naši ne mogu".

Tako je kad je atmosfera idealna. 

Postoje ipak situacije u kojima komentator ispravno osjeti koga bi se moglo i kritizirati. Osjeti tako podanička pametna glava da primjerice Ivan Strinić nije nešto previše omiljen u javnosti, kao niti kod izbornika, uostalom riječ je o Hajdukovcu, dakle nekome tko nije pod okriljem međimurske kukavice Zdravka Mamića. E, ako Strinić pogriješi, osuda ide javno te nesretni Strinić biva stigmatiziran i za ono što je kriv i za što nije kriv.

Pravu stranu zauzima tu komentator, koji se tako ne mora bojati da će se većini zamjeriti, već uvijek pokušava biti na pravoj strani, što mu obično i ide od ruke, jer ne bi tek tako postao sportski komentator na velikoj sceni da je tek tako griješio.

Hrvatski problem upravo je rečena "prava strana", poznata "naša stvar", protiv koje nije dopušteno govoriti, koja se mora osjećati svim svojim bićem, ako se u tom društvu želi uspjeti. Nekoć se uspjevalo uz bratstvo i jedinstvo što je valjda bila metafora za blagostanje barem u misaonoj strukturi, a nakon što se braća poklaše, danas se eto ispoljava sadašnjim sistemom, koji je samo promijenio uniformu od onog prijašnjeg.

Stoga, blebetanje sportskih komentatora idealan je lakmus papir u kojem smjeru ide društvo, načinu na koji se razvodnjava. Na koncu, društvo je to koje je sve podredilo sebi, koje nema nepoznanica, i sve mu je ravno bez imalo zamki i nedorečenosti. Svatko onaj tko nije u stanju lešinariti uz tu hrvatsku anomaliju tako biva jednostavno prokazan kao strano tijelo onoga koji ne pripada, koji je naprosto u krivu, jer ne osjeća svijet po uzusima većine, mase, koja je, kako to kaže Tenžera, uvijek u pravu.