Donijela je jednu dobru stvar – nagovještaj da korona ide u povijest i da se iz novog nenormalnog polako, ali sigurno vraćamo u staro nenormalno. Direktno u Drugi svjetski rat. Sve loše stvari koje je ta priča donijela teško je i pobrojati. Jedna od njih je i ta što se svi opet bave ustašama, partizanima i seksualnim manjinama koje je Tram 11 propisno izvrijeđao, ali malo tko ženama. Jer bijesni 'Tramvaji' su i njih brutalno popljuvali u pjesmi 'Biraj 3' pa su jednim vrlo gadnim rječnikom opisali što bi im sve radili. Kad bi mogli, je li.

Količinu mizoginije, odvratnih opisa i omalovažavanja teško je prepričati. Nekakav je to, doduše jedva razumljivi koktel o tome da bi k'o Čačić pregazili Lidiju Bačić, goloj Lani Jurčević, razvlačenju Maje Šuput, 'pičiću' Mije Dimšić, deranju Sandre Bagarić dok pjeva, deranju Domenice radi kojeg se čuju zvona na zvoniku… Možda će reći netko kako se 'zna kakve su cure s estrade' i kako su 'ionako stalno gole', koristeći pri tome onu još stariju od priče o ustašama i partizanima. A ona kaže – sama je to tražila, i tu je kako bi zamijenila teze i same uloge nasilnika i žrtve.

Zanimljivo je kako 'Tramvaji' na početku svog krajnje odvratnog nabrajanja navode kako se radi o 'izljevima ljubavi i emotivnim stanjima'. No, nisu 'Tramovci' prvi koji ustvari podvaljuju 'slut shaming' pod ljubav prema ženskom rodu. U toj 'ljubavi' postoji 'kurva' i postoji rulja. 'Kurva', dakle lijepa ili privlačna ili mlada žena, kleči pred muškarcem odnosno muškarcima koji se nad njom iživljavaju svakako, pa i seksualno. 'Slut shaming', kako se globalno naziva kažnjavanje i vrijeđanje žene za koju se pretpostavlja da je promiskuitetna jer se, recimo, otvoreno oblači, je duboko ukorijenjen u naše društvo, svakodnevicu pa i umjetnost. Kad čovjek pogleda fotografije koje spadaju pod erotsku umjetnost, uglavnom će vidjeti žensku figuru na koljenima, ili žensku glavu pod čizmom, ili vezanu, zarobljenu, ili pred muškarcem u odijelu, muškarcem s bičem, muškarcem u bilo kojem izdanju, ali u uzdignutom položaju i stavu u odnosu na nju. Ne uvijek, ali uglavnom, toliko uglavnom da se čovjek zapita može li u erotskoj umjetnosti žena biti lijepa i seksi, bez da je nužno i ponižena.

'Slut shaming' je ono što se događa i kad nastupi 'potpuna sloboda' koja sa slobodom redovito nema veze, a zapravo je anarhija. To je kao stanje u kojem svatko radi što ga je volja, ali je to nemoguće jer će jedna volja uvijek prekršiti nečiju tuđu. Pa onda volju provodi onaj koji je jači i koji tlači slabijega. Anarhiju tj. bezakonje na djelu možemo vidjeti u ratnim vremenima kad jači tlače slabije, a muškarci su uglavnom ti koji su fizički jači. Onda se taj primjer 'slut shaminga' u kojoj je žrtva 'drolja', a rulja se nad njom iživljava, može vidjeti u grupnim silovanjima žena kakva su se u posljednjem ratu događala po Vukovaru, Srebrenici ili Foči. No, Tramovci će se teško složiti kako se tu radi o 'ljubavi i izljevima emocija' jer su počinitelji napravili nešto protivno volji žena, duboko vrijeđajući njihovo dostojanstvo. Stoga nije baš jasno kako vrijeđanje dostojanstva žena, sasvim sigurno protivno njihovoj volji, dopuštaju sebi.

Vrijedi naglasiti kako bi bilo pretenciozno uspoređivati 'Tramovce' sa silovateljima, ali bi se vjerojatno većina odvjetnika složila kako se riječi koje su uputili prema više žena s estrade mogu klasificirati kao seksualno uznemiravanje. Žena koja od muškarca prima takve poruke ili su joj upućene slične riječi sasvim sigurno to može prijaviti, a zakon je za takvo ponašanje predvidio sankcije. Sjetimo se nedavnih situacija u policiji, neki su za puno manje gubili svoja radna mjesta, karijere i bivali smijenjeni. No, kada se uzme mikrofon u ruku, doda pokoja nota i te uvrede opjevaju, odjednom se cijela tema počinje prelijevati u domenu umjetničke slobode. Ili još gore, slobode govora.

No, to je promašeno, čak i kada se radi o rapu koji njeguje nešto kontroverzniji, oštriji način izražavanja. Ono u umjetnosti može biti opravdano samo onda kad služi na upozoravanje na neku društvenu anomaliju. Recimo da bi tu spadala kultna karikatura na naslovnici Charlie Heboda. Pa i sam rap je nastao u crnačkim getima New Yorka u kojima su mladi suočeni s lošom ekonomskom situacijom, policijskom brutalnošću i rasnom diskriminacijom koristili umjetnost, dakle hip-hop kulturu, kako bi upozorili na socijalne nepravilnosti i obespravljenost 'malih' ljudi. Na koju društvenu anomaliju 'Tramovci' upozoravaju u 'Biraj 3' teško je shvatiti, jer 'ja bih, a ona ne da' to naprosto nije. Prije će biti da su samo iskoristili mikrofon koji im je poslužio kao zeleno svjetlo za brutalno vrijeđanje žena s estrade.

Još je tragičnije što u tim stihovima, sudeći po rezultatima Indexove ankete, najveći dio glasača smatra kako oni spadaju u slobodu govora. A u naravi su govor mržnje koji nikako ne može biti sloboda govora. U niti jednom zdravom društvu ne postoji sloboda bez kontrole i bez granica jer će uvijek nečija sloboda prekršiti neku tuđu. U ovom slučaju sloboda 'Tramovaca' da budu bezobrazni, neodgojeni i vulgarni prekršila je pravo na dostojanstvo svake pojedine žene koju su spomenuli u svojoj nabrajalici. To je uvijek rezultat uvreda, kleveta i govora mržnje- vrijeđanje ljudskog dostojanstva, zato i podliježu zakonskim kaznama. Ne treba pri tom imati neka velika znanja iz prava, samo treba imati nekakav etički kompas i smisao za empatiju za koju su 'Tramvaji', blago rečeno, zakinuti. Ne raditi drugim ženama ono što ne biste htjeli da se radi vašim majkama, suprugama, kćerima ili sestrama jer se slikaju u kupaćem kostimu i nose kratku haljinu.

U jednoj od pjesama s albuma, 'Tramovci' kažu kako kleče ispred Isusa Krista. Možda žele poručiti kako su katolici. Baš šteta što vjerske smjernice ne primjenjuju u svojim svjetonazorima jer salve uvreda koje su iznijeli na račun žena iz pjesme 'Biraj 3'  ne poznaje niti jedan vjerski nauk. Ali baš niti jedan.

No, 'Tramvajima' nije za zamjeriti. Njihov umjetnički izričaj nikada nije bio i nikada neće ni biti iznad razine prepiske dvoje napaljenih, nezrelih klinaca iz sedmog ce koji su slučajno vidjeli korpić profesorice iz engleskog. Ono što je bitnije je opredjeljenje kojim smjerom kao društvo želimo ići – želimo li stvarati okruženje zdrave slobode u kojem ćemo svi biti jednaki u pravima da budemo žene, 'pederi' kako kažu 'Tramvaji', crni, bijeli, plavi, zeleni, liberali, ali i katolici, i vjernici, i konzervatici, obiteljski ljudi... Ili želimo stvarati društvo 'slut shaminga'. Društvo dominantne rulje koja povlači žene po trgovima kao u sceni iz 'Malene' u kojoj pobješnjele žene Monici Bellucci čupaju kosu samo zato što je lijepa i nosi duboki dekolte. Dok 'Tramovci' s mikrofona repaju što bi joj radili. Kad bi smjeli, je li.