Bauk koronavirusa ponizio je svijet. Znanost i tehnologija doseže nesaglediva dostignuća, a opaki virus vratio nas je koje stoljeće unazad, danak zaraze plaća se i kroz turizam, što najbolje osjeti Hrvatska kao iznimno popularna odmorišna destinacija.

Dobro, nije to niti crno bijelo, dogodio se i paradoks. Optimistični turistički djelatnici prognozirali su pad od 70 posto na svim razinama usluga, a sad sa svih katedrala zvoni da je dobro kako je moglo biti jer je ostvareno 60 do 70 posto noćenja. 

Zadnjih dana bilježi se tako i značajan porast oboljelih, unatoč tome što slatka usta našeg nacionalnog Stožera loše rezultate izgovaraju s puno optimizma, valjda po onom pravilu: pišem jedan u zaraženima, a pamtim dva u eurima, budući da između zarade i zaraze postoji i vidljivi znak jednakosti, a to je ono najgore u posljedičnoj vezi svake nesreće.

Najgore što nam slijedi jest manifestacija panike, koja će se ogledati u ekonomskoj bilanci, jednom kad se ohladi živa u termometrima vrućeg ljeta.

Vrijedi se zapitati gdje je tu Dubrovnik? Sad možemo čuti konstrukte kako je bolje evo ovako, kako ne treba nama dosadašnji turizam, već onaj novi, modificirani, kažu održivi. Čuje se i da ne trebaju kruzeri jer ionako ničemu ne koriste, i svi bi nešto mijenjali sad, u ovo vrijeme kad treba preživjeti, a ne mijenjati.

Gradonačelnik Mato Franković spominje i razvijanje IT industrije, što korektno zvuči jer to jest ono gdje ide suvremeni svijet, ali za takvo što potrebno je ipak jako puno predradnji, što nije baš dio bliske budućnosti, ukoliko se stvari neće prelamati preko koljena, što ipak ne bi smjelo biti tako. No, neka se ideja pamti, to nas ionako sve čeka...

Ali, dok je to na dugom štapu, što preostaje?

Tvornice? One su još u prošlom sistemu krasile Dubrovnik, uz sve im pripadajuće miomirise. No, oni su još najmanji problem; za tvornice treba proizvoditi, što je opće mjesto ovdašnje nesreće, budući da je od demokratskog svanuća takvo što uništeno i poniženo. Poljoprivreda? Radi se o najmanje isplativom obliku proizvodnje, kojim se samo u siromašnim državama bavi veći broj stanovništva.

Pa eto, kad smo uništili i opljačkali tvornice, te kad ne želimo biti poljoprivredna Indija, a i kad za IT industriju niti smo pismeni, niti smo spremni, što preostaje? Samo i jedino turizam, Dubrovčani i Hrvati ustvari sposobni su samo za turizam.

Zato jest malo nejasno pročitati kako sad treba udariti temelje nekakvom turizmu koji dolazi u reduciranom obliku, kao i pročitati protivljenja kruzerima.

Evo, uhvatimo se baš kruzera.

Nekoć su protuargumenti kruzerima bili utjecaji na okoliš, danas je to tobože veća mogućnost zaraze. Za neko šire antropološko promatranje jest istražiti zašto i kako su baš kruzeri ti koji simboliziraju ono problematično u Gradu, no ne može se biti sposoban samo za turizam i onda birati turizam bez kruzera, kad za nešto drugo ne postoji infrastruktura.

Dubrovnik ima svojih turističkih problema, no oni nisu kruzeri. U doba korone posebno je skupo Dubrovnik platio svoju uljuljkanost u zadovoljstvu dosadašnjih rezultata. Živjelo se godinama u tom zanosu, sanjajući ipak elitni turizam na skladnim gradskim pločnicima. On se nikad nije dogodio jer između rente ljepote i infrastrukture stoji golemi raskorak.

Stoga, kad je već tako, nije vrijeme da se sad zabrani uplovljavanje kruzerima, jer eto tako će se zaraza brže širiti ili zato što su to tobože trećerazredni gosti, sve same sobarice, skladištari i blagajnice s mizernim ambicijama u potrošnji, pa odgledaju Dubrovnik ližući sladoled.

Novi vjetrovi ne trebaju puhati u zlo doba, a pogotovo kad sam Stožer ne zna tko mu glavu nosi (nota bene, upravo je nevjerojatno da se ograničava rad lokala do ponoć, kao da virus ne radi prekovremeno, nego mu dnevni učinak raspoređen proporcionalno kazaljkama na sati).

Bilo kako bilo, Dubrovnik će ipak ponešto uhvatiti od sezone, a hoće li što naučiti?

To nije pitanje koje se sad treba postavljati, ne treba iz svega se stavljati u poziciju školarca kojemu je dan propao ako u prvoj klupici nije nešto naučio. Sad treba preživjeti, kako ovo ljeto, a tako i besplodnu jesen koja slijedi.

Nije vrijeme izmišljanja tople vode lokalnih umnika. Naravno, u turizmu su kao i u nogometu svi stručnjaci, nema ništa lakše od podsjećanja kako je Dubrovnik puno više od masovnog turizma, ali treba vidjeti da gledajući e-Visitor 7. kolovoza Dubrovnik posjetilo 12.012 turista, što je katastrofalno poražavajuća brojka, jer toliko turista u boljim vremenima zabilježi Imotska krajina.

Taj podatak objašnjava da Dubrovnik nije ničim bogomdana unaprijed određena veličina, već da se za svakog gosta treba boriti, pogotovo u djelatnosti koja se ionako stihijski odvijala i koja bi bi bila sasvim ista da u toj domeni privređivanja nitko nikad nije izgovorio nijednu "naučnu riječ", te naposljetku, djelatnosti za koju smo jedino sposobni.

*Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom