Po završetku Prvog svjetskog rata, novostvorena versajska Jugoslavija dobila je oko 1000 kilometara jadranske obale, što je za centralnu beogradsku Vladu, nenaviknutu na pomorsku tradiciju, morao doista biti veliki problem. Neshvaćanje golemog potencijala mora i obale rezultiralo je malim državnim ulaganjima u primorske regije i na koncu njihovog velikog gospodarskog zaostatka za ionako slabo razvijenom zemljom.

Većina putničkih brodova je naslijeđena iz austrougarske ostavštine, koja je doista bila velika jer je prethodna država bila jedna od priznatih svjetskih pomorskih velesila. Stvoreno je nekoliko brodarskih kompanija, a najsnažnija je bila Jadranska plovidba d. d. iz Sušaka s 39 naslijeđenih brodova od bivšeg Ugarsko-hrvatskog dioničkog pomorskog parobrodarskog društva.

PRESTOLONASLEDNIK PETAR JE SVE PREOKRENUO

Sve do 1928. godine, Jadranska plovidba koristi ovu flotu zastarjelih brodova, a preokret nastaje tek izgradnjom putničkog broda PRESTOLONASLEDNIK PETAR. Primopredaja novogradnje broj 1402 obavljena je u travnju 1931. godine u brodogradilištu Swan, Hunter & Wigham Richardson u Newcastle-on Tyne u Engleskoj.

PRESTOLONASLEDNIK PETAR je imao 1726 bruto tona, bio dug 82,4 metara, a stapni parni stroj četverostruke ekspanzije ukupne snage 2832 kW. proizveden u istom brodogradilištu, omogućavao mu je plovidbu brzinom od 16 čvorova. Na svojim udobnim palubama mogao je prevoziti do 1000 putnika.

Veliki je ovo bio događaj za dužobalnu plovidbu koji je za sobom povukao još nekoliko značajnih prinova, ali i potpuno novu jadransku orijentaciju zemlje koja za nju do tada i nije imala neko osobito veliko razumijevanje.

NALETIO NA MINU

Nažalost, sve se ovo počelo događati relativno kasno, pred sam osvit novoga svjetskog rata. Kada je postalo jasno kako je rat neizbježan, jadranski su brodari, udruženi u Savez pomorskih brodovlasnika Kraljevine Jugoslavije, sastavili spisak 58 putničkih brodova koje vojska nije trebala u ratnoj službi i uputili ga Generalštabu da odobri njihovo sklanjanje u inozemstvo, uglavnom u grčke egejske luke.

Nakon što je u Rijeku iz Beograda stiglo odobrenje, parobrodi KARADJORDJE (kasnije PROLETERKA) i PRESTOLONASLEDNIK PETAR su pod zapovjedništvom kostrenskih kapetana Tome Grdakovića iz Sv. Lucije i Mate Tonkovića iz Sv. Barbare isplovili 2. travnja 1941. iz Kraljevice prema Kotoru i Grčkoj. Zbog velikoga juga odlučili su se istoga dana privremeno skloniti u sigurnu zavjetrinu uvale i luke otoka Zlarina, ne znajući kako ju je vlastita mornarica već minirala.

PRESTOLONASLEDNIK PETAR je prvi naletio na minu i odmah potonuo pred očima putnika i posade KARADJORDJA, koji je plovio svega nekih stotinjak metara iza njega.

Kapetan Grdaković je odmah dao zapovijed da se KARADJORDJE vrati natrag, ali je i za to bilo prekasno. Nošen jakim vjetrom, brzo je izgubio smjer plovidbe i krmom udario u drugu minu. Iako su oba broda zajedno potonula za svega desetak minuta, svi su se putnici i posada uspjeli na vrijeme spasiti.

Oba su zapovjednika prvo saslušana u šibenskoj Lučkoj kapetaniji, potom u Mandalini na komandnom brodu KRKA i na koncu u Komandi mornarice u Splitu. Da bi se zataškala prava istina o razlozima potapanja, a koja je teško teretila neorganiziranu kraljevsku ratnu mornaricu, nakon četiri dana ispitivanja u splitskom hotelu "Ambasador" trovanjem (po nekim očevicima ubojstvom iz pištolja u glavu) umoreni su kapetani obaju brodova. Istraga obavijena velom vojne tajne zaključena je prije nego li je mogla ozbiljno i započeti.

SPAŠEN IZ DUBINE OD 51 METRA

Završetkom rata nije se planiralo vađenje ovih brodova zbog desetogodišnjeg boravka na morskom dnu, a niti je čak i u svijetu bilo iskustava vađenja brodova s tako velikih dubina. Ipak je 10. kolovoza 1950. naređeno splitskom Brodospasu da se brod PRESTOLONASLEDNIK PETAR s dubine od 51 metra izvuče iz mora što je nakon samo 18 radnih dana uz dosta napora i urađeno tehnikom vertikalnog uzgona pomoću 300-tonskih horizontalnih cilindara.

Napola potopljeni brod su 19. kolovoza tegljači TRUDBENIK i BORAC brzinom od tri čvora oteglili u dok splitskog brodogradilišta "Vicko Krstulović". Popravak broda u doista lošem stanju trajao je sve do srpnja 1952. kada je u punom sjaju, i u to doba pod još jednim prestižnim imenom PARTIZANKA, svečano zaplovio na dužjadranskoj brzoj obalnoj pruzi.

PARTIZANKA PLOVILA I KAO KRUZER

Iako je PARTIZANKA bila klasični dužobalni putnički brod, jedno je vrijeme plovila i kao kruzer Sredozemljem. Tako je prvo kružno putovanje ovim brodom organizirano iz Rijeke prema grčkim otocima već 28. ožujka 1953. godine. Sa skupinom švicarskih turista u organizaciji ženevskog predstavništva grčke putničke agencije Hermes et Greece, PARTIZANKA je uplovila u grušku luku 29. ožujka, te istog dana otplovila prema Krfu i dalje za Iteu, Korint i Pirej. Krstarenje je organizirano kao stručno kružno putovanje, a švicarski sveučilišni profesori su putnicima redovito na brodu u plovidbi održavali brojna predavanja iz grčke povijesti. Brod se s ovog putovanja vratio u riječku luku 12. travnja 1953. godine. Sve do izgradnje brodova poznatih kao 3J, parobrod PARTIZANKA je često korištena za brojna, uglavnom stručna kružna putovanja po Sredozemlju iako gledano iz današnje perspektive, kao standardni dužobalni putnički brod nije imala baš sve potrebne uvjete za to.

U programu redovnih kružnih putovanja PARTIZANKE iz 1957. godine, objavljen je dvotjedni plovidbeni red (2. lipanj - 5. listopad) s polaskom iz Venecije nedjeljom u 22:00 sata tičući luke Rijeka, Crikvenica, Rab, Šibenik, Hvar, Dubrovnik (dolazak u četvrtak u 8:30 s odlaskom u subotu u 02:00 sata iza ponoći), Sveti Stefan, Kotor, Korčula, Makarska, Split, Zadar, Mali Lošinj, Opatija, Rijeka, Pula, Portorož, s povratkom u Veneciju u subotu u 15:30 sati. Cijena trinaestodnevnog putovanja se kretala u rasponu od 137 do 160 američkih, dolara po osobi, u što je uključen kabinski smještaj u jednom od pet putničkih razreda (ukupno 126 kreveta), prvoklasna prehrana i svi izleti s ulaznicama. U Dubrovniku su bili uključeni izleti četvrtkom na Lokrum i razgledavanje Grada, dok bi petkom lokalnom brodskom prugom otplovili put Lokruma, Srebrenog i Cavtata. Po cijeni od 54 do 68 američkih dolara na brod se u Veneciji, Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Kotoru mogao ukrcati i vlastiti osobni automobil. Dugo je PARTIZANKA uz PROLETERKU bila prometna okosnica Dubrovnika kao njegova praktično jedina civilizirana veza sa svijetom.        

PARTIZANKA plovi sve do 1969. godine, kada je prodana u inozemstvo i odmah potom u talijanskoj luci La Spezia izrezana u staro željezo. Godine su učinile svoje pa više nije mogla izdržati konkurenciju novijih brodova, a ni nove vidove prijevoza, prije svega automobilskog i zračnog nakon dovršetka Jadranske magistrale i zračne luke u Čilipima.