Ja i moj Prika pili smo pivu i prdili ludih nešto o nogometu. Bili smo dobro raspoloženi, sve dok se njemu u glavi iznebuha nije pojavila misao.

-Znaš što je bilo s Markom? – pitao me.

-Ne znam. Što?

-Ima rak – reče Prika i strašno se uozbilji.

-Pa dobro, nije to tako strašno – rekao sam mu, a on me ošinuo pogledom.

-Kako misliš nije strašno?

-Pa ono. Ili će umrijeti ili će preživjeti.

-I tebi to nije strašno? Tebi je rak bezvezna bolest?

-Nisam rekao da je rak bezvezna bolest. Ljude od raka zna dugo boljeti, znaju umirati u teškim bolovima, nekad im ni morfij ne pomaže, ali opet to teško stanje traje određeno vrijeme. Bolesnik na kraju ili umre ili ozdravi. Koliko god da je rak užasan, kraj patnje se nazire. S druge strane postoje boleštine od kojih ljudi desetljećima pate, a ne umiru. E to su strašnije bolesti od raka.

-A koje su to, molim te, bolesti strašnije od raka? – pitao me Prika ljutito.

-Pa recimo, sve mentalne bolesti. Od raznih anksioznosti i depresije, preko bipolarnog poremećaja, pa sve do šizofrenije.

-Ti si lud isto kao i ti bolesnici – zaključio je Prika i otpio gutljaj pive.

Društvo je nevjerojatno suosjećajno za nekoga tko ima rak – skupljat će se humanitarna pomoć, dijelit će se brojevi računa po Facebooku, poslodavac će bez problema dati bolovanje radniku koji se muči s karcinomom, a ako treba i osobno će potegnuti neke svoje doktorske veze kako bi se pomoglo oboljelom. S druge strane, prema osobi koja pati od mentalnih bolesti neće biti pokazano nimalo empatije. Nitko za nju neće uplatiti ni lipe, poslodavac će takvoj osobi bez grižnje savjesti dati otkaz, a pored svega će biti izvrgnuta omalovažavanju i ruganju.

A u biti kod mentalnih se bolesti radi samo o disbalansu hormona u mozgu. Nema nikakve razlike između nekoga tko boluje od mentalnih poteškoća ili nekoga koga muči štitnjača. I kod jednih i kod drugih riječ je o poremećaju hormona.

Zamislimo situaciju da ulicom prolazi Mato kojemu je nedavno izvađena štitnjača i mora piti hormone do kraja života. Iz kafića ga gleda ekipica i komentira.

-Vidi Mata, majke ti, kako je puk'o. Bio ti je nedavno na psihijatriji, skroz je lud.

-Da, na mater je. I ona je imala problema sa štitnjačom. Ne zna se tko je luđi ona ili sin.

-A ni stari nije normalan. On ima cukar. Cijela familija je skroz luda, Bože pomozi – zaključuje šapatom dežurna kundurica.

Nijedna skupina ljudi i niti jedna bolest nije toliko diskriminirana kao duševna. Ti se bolesnici bore ne samo sa svojim poteškoćama, nego i glupošću okoline. Da se društvo izruguje sa štitnjačom, šećerom, rakom ili multiple sklerozom kao što se šprda s mentalno oboljelima, istog trena bi bilo izopćeno iz zajednice.

Imali smo nedavno tragični slučaj Veronike Pecolaj i doktora Gorana Jusupa gdje su se skoro svi Hrvati i mediji izrugivali ljudima koji su mentalno bolesni. Kakav bi bio stav javnosti da je čitav slučaj bio isti, samo da je Veronika Pecolaj bolovala od raka? Narod bi rekao: „Nema veze što radi kao medicinska sestra, a nije završila školu, novac joj treba za skupa liječenja od karcinoma.“ Neki bi kritizirali što radi bez adekvatne škole, ali opet bili bi puni suosjećanja, jer je u pitanju strašni karcinom – bolest koja ujedinjuje ljude. Nije to tamo nekakva bezvezna depresija ili bipolarni poremećaj.

Upravo zato nema teže bolesti od mentalne. Bolesnici se bore sa sobom, okolinom, nemaju novaca jer je teško raditi u tom stanju, a nitko na Facebooku neće podijeliti broj računa da se tim bolesnicima pomogne. Rijetki su ljudi utjeha tim bolesnicima, jer često diskriminaciju prolaze i u vlastitim obiteljima, pa su udruge poput Lukjernice doslovno svjetlo u tami. Mira Džubur Šejtanić, Kate Bendeviš, Jadranka Vlatko i drugi suradnici Lukjernice godinama se bore s tvrdim glavama svojih sugrađana koji diskriminiraju mentalne bolesnike. Sizifov je to posao, ali one iznova nalaze snagu kako bi se bolesnici s mentalnim poteškoćama što više prihvatili u zajednici.

Godinama organiziraju razna predavanja i radionice, imaju dnevni boravak, pokušavaju uvesti mobilne medicinske timove, rade na programu deinstitucionalizacije, pravno pomažu bolesnicima, pokušavaju im pronaći adekvatan posao... Da je stigma mentalnih bolesnika manja i udruga Lukjernica bi ostvarila još bolje rezultate. Ovako dio ljudi koji se bore sa psihičkim poteškoćama uopće ne želi otići do prostorija udruge, jer će ih tvrdoglavaši iz kafića vidjeti i početi sa zlobnim komentarima.

-Vidi Mata, majke ti, otkad ga nisam vidio. Išao je sa mnom u razred, a onda je puk'o k'o boca. Sad je skroz lud. Ništa ne radi, nigdje ga nema, samo ga ponekad vidim kako noću sam luta ulicama.

-Što mu se dogodilo? Kako je puk'o?

-Mislim da su mu izvadili štitnjaču i sad cijeli život mora piti hormone.

-Kakav luđak, majko mila!

-Da, mislim da je još luđi od onog doktora i njegove lažne medicinske sestre, hahahhahahaha.

Sa susjednog stola netko se ubacio u razgovor.

-Mato ima rak i masu metastaza. Prognoze nisu dobre.

Ekipica je skroz promijenila izraz lica, bilo im je strašno neugodno.

-Ozbiljno? – upitali su puni suosjećanja.