Izabrali smo osobu godine u Dubrovniku
Prosinac je doba godine kada se biraju osobe koje su se u pojedinim područjima istaknule u posljednjih 12 mjeseci. Najbolji glazbeni albumi, najbolji filmovi, nogometaši, košarkaši, likovna dostignuća, automobilski dizajni… Svim tim izborima je zajedničko da su njihovi akteri u toj godini postigli neki izvanredan rezultat, da su učinili nešto vrijedno spomena.
Međutim, naš izbor osobe godine u Dubrovniku ne spada u taj kriterij. Najbolji Dubrovčanin u 2018. nije čovjek koji je nešto posebno učinio – nego baš suprotno – on je na vrhu upravo zato što ništa nije učinio, a to jest nešto zaista posebno.
Tijekom toplijih dana stalno sam ga sretao na pjaci u Gružu. Voli on taj ritual – kupiti neku zdravu zelenjavu, udisati razne mirise, proćaskati s energičnim babama koje umiru zadnjih 30 godina, a imaju više force od mladih teta s modnih pista Milana…
-Kad ćemo pisati tekst? – ovoga puta odmah sam ga zaskočio pitanjem bez onih branko uvodić šema kako si, kenova, di si, a šta je…
-Kakav tekst? – iznenađeno je rekao.
-Pa o tvom životu. Milijun puta sam ti rekao kako se divim tvojoj biografiji.
-Mali, nemoj zajebavat. Da me slučajno nigdje nisi spomenuo imenom i prezimenom. Moj život je ništa posebno, ništa ja specijalno nisam napravio, stoga ne želim uopće da se spominjem u novinama – rekao mi je ozbiljnim tonom, pa sam zato ovu njegovu priču, koja je jednostavno morala biti objavljena, odlučio ispričati anonimno, i za ovu prigodu zvat ću ga Vlaho.
Kao i brojnim drugim Dubrovčanima, i njemu je velika životna prekretnica bila devedesetprva. Do rata živio je klasičnu ondašnju priču – sigurni posao, žena, djeca, riješeno stambeno pitanje – a onda se preko noći sve raspalo. Valjalo je uzeti pušku i braniti grad. Vlaho je već tada ušao u legendu. Pričali su mi godinama poslije njegovi suborci kako ih je gore na čuki – tamo neđe iza Velje međe – dočekala vijest da će dobiti novac, jer brane dom. Vlaho se skroz iznenadio što će biti plaćen, čak ga je to malo naljutilo.
-Nisam ja uzeo pušku da me netko plaća, nego da branim grad, to je dužnost – rekao je mrtav hladan svojim suborcima kojima je ipak bilo drago što će kapnut koji solad za obranu domovine.
Dužnost obrane domovine stajala ga je sluha na desno uho. Gore uokolo Brgata eksplodirala je granata dok je bio na straži, i više desno nije raspoznavao mehaničke valove frekvencije od 16 Hz do 20 kHz, kao kad ode kontakt zvučnika na laptopu, pa se čuje samo s jedne strane. Sreća ipak da je ostao živ, jer je mina pala skroz blizu njegova položaja, a još je veća sreća da će uskoro rat biti gotov, pa se neće dogoditi neko veće zlo. Nakon duge četiri godine provedene u Hrvatskoj vojsci Vlahov epilog je bio: grad obranjen, sluh izgubljen.
Nažalost, uskoro će shvatiti da sluh nije bio jedini gubitak koji će pretrpjeti te 1995. godine. Nakon što je skinuo vojničku odoru, Vlaho je pokušao ušetati u istu onu svakodnevnicu kakvu je ostavio u jesen 1991. Ali ništa više nije bilo isto. Njegova firma je nestala. Pojeo ju je poznati dubrovački Funkcioner u tsunamiju privatizacije. Pitao je Vlaho Funkcionera, „pa šta je tebi čovječe, kako si uspio pojesti firmu, tvrtke se ne jedu“, a Rukovodeći Organ se pobojao da je Vlaho gore s čuke donio PTPS, pa ga je tužio sudu za uznemiravanje, a sutkinja je donijela presudu da bivši radnik ne smije prići Funkcioneru na bliže od 100 metara.
Tako je Vlaho ostao bez posla.
Prijatelji su ga savjetovali da uzme vojnu mirovinu.
-Ako ju je netko zaslužio, ti si taj - govorili su mu - branio si domovinu od prvog do zadnjeg dana i izgubio sluh.
Vlaho je razmišljao hoće li uzeti tu penziju, ili ne. Dugo se nećkao, Sotona i Anđeo igrali su ping-pong u njegovoj glavi, dugo su ga dugo igrali, malo im je to sve skupa i dosadilo, pa je naposljetku Vlaho zaboravio da se u njegovoj glavi išta odigrava. I tako je penzija ostala nepodignuta. Vlaho je tim činom po prvi puta ušao u legendu zbog nečega što nije napravio – nije u svojim kasnim tridesetima uzeo vojnu penziju, jer unatoč gubitku sluha na desno uho, itekako je mogao raditi i doprinositi zajednici.
Samo je problem bio u tome što je od 1995. do 2005. godine, čitavo jedno poslijeratno desetljeće, u Dubrovniku bilo lakše naći naftu, nego posao. Odrađivao je neke sitne posliće, sadio gore u vrtu na Pločama pomadore i paprike, supruga je donosila kući neku sitnu plaću i uspjeli su nekako podignuti djecu. Da ga pitaš kako, ne bi točno znao, ali stvari se u životu, kada ih potpuno pustimo, često same od sebe dogode. A Vlaho je pustio u pizdu materinu i pitanje egzistencije, i podizanja djece, i Rukovodeći Organ njegove bivše firme, i bivšu firmu, i pitanje branitelja, i države, i povlastica, i generala, i Haaga, i Tuđmana, i Račana, i Sanadera, i Miloševića, i Karadžića, i Vučurevića … Tada je Vlaho po drugi put ušao u legendu zbog nečega što nije napravio – nije mrzio državne funkcionere koji su mu oduzeli i posao, i mladost, i nadu - sve one snove koje je imao kao mladić, a koje je zauvijek uništio Ratko Mladić…
Kada bi mu bilo teško na srcu, a bilo je i takvih dana, sjeo bi na taracu i satima gledao gnijezda koja su na zidu kuće podignule lastavice. Uživao bi posmatrati taj prirodni ciklus u koji bi se umiješao tek ako bi mali ptić ispao iz gnijezda. Nježno bi ga vratio materi u krilo razmišljajući o Isusovim riječima: „Budite slobodni kao ptice nebeske, nit siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, jer ih hrani nebeski Otac“.
A onda su došle bolje godine. Turizam se vratio u Dubrovnik, i posla je bilo sve više, pa je Vlaho sada redovno počeo raditi sezonu. Njegovi susjedi na Pločama vidjeli su da od apartmana ima kruha, pa su bespravno proširili kuće koliko su god mogli: i na sjever, i na jug, i na istok, i na zapad – da su mogli proširili bi ih i na Lapad - i pod zemlju, i u nebesa - sve do vrha čempresa. Nikoga nisu pitali za građevinske dozvole, to je njihova zemlja, mogu s njom raditi što hoće, što će njima itko govoriti što se smije, a što ne…
Mogao je i Vlaho proširiti svoju kuću - kasnije bi se to za ćevape legaliziralo, a vrijednost bi deseterostruko skočila od uloženog - imao je i on neiskorištenog zemljišta, a djeca mu nisu posjedovala nikakva svoja četiri zida. Dugo su Anđeo i Sotona igrali tenis u njegovoj lubanji – izgraditi ilegalno nešto ili ne - trajala je ta izmjena udaraca duže nego ona Nadala i Đokovića na French Openu, svakome normalnom je dosadno gledati taj tenis bez izlazaka na mrežu, pa je Vlaho od silnog zijevanja naposljetku zaboravio da se u njegovoj glavi uopće odigrava meč na bespravnoj zemlji Roland Garrosa. Tog je dana po treći put ušao u legendu zbog nečega što nije napravio – nije izgradio bespravne nekretnine od kojih bi danas lijepo živio.
Početkom ove jeseni opet sam ga sreo na pjaci u Gružu.
-Kad ćeš se ukrcati na vlak? – upitao sam ga bez onih branko kockica uvodnih složenica.
-Kakav vlak? – iznenađeno je rekao.
-Pa evo Plenkovićeva Vlada opet se udvara braniteljima, ponovo polaze vlakovi za braniteljsku mirovinu s hiljadama novoukrcalih.
-Mali, nemoj zajebavat. Moj zadnji vlak davno je prošao – kazao je Vlaho, pa kao da je osjetio da ću ga zbog neukrcavanja na posljednji vlak proglasiti osobom godine, odmah naglasio onu svoju nadaleko poznatu novinafobiju, strah od medija – Nemoj me nigdje spominjati imenom i prezimenom, jesi čuo, ništa ja u životu specijalno nisam napravio!
Baš zato si veliki čovjek, moj dobri Vlaho, promislio sam. Baš zato što ništa nisi napravio. Imao si prilike za učiniti puno sranja – uzeti mirovinu, bespravno graditi, prebiti Funkcionera, mrziti sve živo i neživo – ali ti si bio veći od svega toga. I još ne želiš da ti spomenem ime u najpozitivnijem mogućem svjetlu, e baš si ona dobra, introvertna duša. S tom mišlju gledao sam ga kako s blitvom u kesi skromno i neopaženo odlazi s gruške pjace.
Doći će kući, skuhati objed, pa otići u vrt – očima punim tuge pogledat će je li došlo vrijeme za bolni rastanak, je li se obitelj lastavica spakirala za odlazak u toplije krajeve. Na tlu neće biti malog ptića, već je dovoljno velik da sam leti.