Eh, da su H. de Winton i J. C. Thring znali što će se događati Ljeta Gospodnjega 2023. godine, nikad se ne bi uputili na sastanak u slavni Cambridge. Osim njih dvojice kao predstavnika škole Shrewsbury na tom su se mitingu pojavila još dvanaestorica iz Etona, Harrowa, Rugbyja i Winchestera. Nakon dugih i iscrpljujućih osam sati vijećanja donesen je legendarni zaključak – lopta se smije napucavati bilo kojim dijelom tijela osim ruke, a protivničkog igrača ne smije se udarati.

Ovima iz Rugbyja ništa nije bilo jasno – ako je Bog već stvorio dvije ruke, pa nije ih valjda napravio za figuru, a ako ih već nije napravio za figuru, napravio ih je valjda za udaranje – pa su se digli za stolica i odlučili slijediti neka svoja pravila. Tako je rođen rugby. No ostatak balice ostao je pri svome – loptu u ruke smije primiti samo golman. Tako je rođen nogomet.

Prvu utakmicu u povijesti nogometa odigrali su Sheffield i Nottingham (danas Notts County), a glavnu riječ u natjecanjima, savezu i daljnjem usuglašavanju pravila imala je radnička klasa. Nogomet se na Otoku sve više razvijao, pa je 1870-tih i 1880-tih diljem Engleske i Škotske postao najpopularnija igra koja je privlačila sve više gledatelja. Igranje nogometa bilo je zabranjeno profesionalcima, ali neki su ipak zaobilaznim putevima plaćali igrače, pa je na kraju odlučeno kako oni mogu dobivati novac za nastupe, ali im plaća ne smije biti veća od radničke.

Prvaci se već znaju

A 150 godina kasnije, Neymar prelazi u Saudijsku Arabiju. Traži vilu s 317 soba, 412 automobila, 13 helikoptera, privatni Airbus, četiri kanadera i 27 djevica u raju. Bogati naftaši udovoljavaju prohtjevima i još mu za tjedni džeparac daju pola milijuna eura za svaku objavu na društvenim mrežama u kojima promovira Saudijsku Arabiju. Nije on jedini nogometaš u najboljim godinama koji je ovog ljeta otišao na Bliski istok. Od Brozovića, preko Koulibalyja, pa sve do Bona i Milinković-Savića puni su brodovi rasutih nogometaša koji se metiljaju kroz Sueski kanal vozeći ih na izvor zelembaća. Ne samo da odlaze u Aziju nego i Ameriku – Lionel Messi, najbolji ikad ove igre, potpisao je za Inter Miami.

No i europski klubovi troše kao Silvio Berlusconi na Viagri. Manchester City kupio je Gvardiola i učinio ga najskupljim braničem u povijesti, Chelsea je iz Brightona doveo Caiceda za 120 milijuna eura, Bayern Kane za stotku, i tako dalje, i tako dalje. Jaz između nekolicine bogatih klubova i većine siromašnih sve je veći. Prvenstva još nisu ni počela, a prvaci se unaprijed znaju – Englesku će osvojiti City, Španjolsku Real, Njemačku Bayern, Francusku PSG. Kakav besmisao – igrat će se dugih trideset i kusur kola, a pobjednik se već zna.

Navijači su toga svjesni, pa da im ne bude dosadno, igraju neka svoja natjecanja. Dogovaraju sačekuše, vade noževe i međusobno se ubijaju. Oni miroljubiviji samo se premlaćuju po benzinskim pumpama. Vlade troše enormna sredstva na policiju i druge organe reda kako bi osigurali kakav takav mir za vrijeme odigravanja utakmica. Kojeg li ludila! Pa zar ne bi bilo bolje da se ta uzalud potrošena sredstva koriste na zdravstvo, školstvo, rekreaciju?

Eh, da su H. de Winton i J. C. Thring znali što će se događati Ljeta Gospodnjega 2023. godine, nikad se ne bi uputili na sastanak u slavni Cambridge. Oni su samo htjeli donijeti jedinstvena pravila nogometa kako bi škole mogle odigravati natjecanja, jer su smatrali da je ta igra odlična za zdravlje. Tu su, zaista, bili u pravu. Nogomet je vjerojatno najljepša igra koju je čovječanstvo smislilo, nijedan sport se nije tako približio umjetnosti kao radost loptanja među golovima. No kada se ogromna lova umiješa u nogometnu formulu, sve ode u prečku lijepe materine.

Povratak u škole i kvartove

Što ćemo s ovim modernim nogometom? Pošto nema nikakvih naznaka od UEFA-e i FIFA-e da ga želi resetirati i vratiti na Cambridge postavke, jedino logično rješenje je zabrana. Zabraniti profesionalni nogomet. Lijepo države donesu odluku da na njihovom teritoriju ne mogu igrati profesionalni nogometaši, jer su veće štete, nego koristi. Isto kao s heroinom.

Jednim potpisom zakona riješio bi se sav huliganizam, riješilo bi se da se svjetske korporacije poput Adidasa i Nikea bogate prodajom dresova našoj djeci koju šiju azijska djeca po bangladeškim, tajlandskim i vijetnamskim pustopoljinama za par dolara dnevno, riješio bi se nakaradni sistem gdje je Neymar milijun puta plaćeniji od medicinske sestre, riješili bismo se debelih guzonja UEFA-e i FIFA-e kojima je važna jedino lova, a ne sport...

Nogomet se, umjesto u Saudijsku Arabiju i Miami, treba vratiti u škole i kvartove, a ako već postoji želja da se igraju nekakva natjecanja, onda se ona mogu odigravati po strogo kontroliranim uvjetima. Nema kupnje stranaca, domaći momci igraju u domaćim klubovima. Nogomet jedino na taj način može opet postati romantičan – da svaki grad, ili zašto ne, svako europsko selo može sanjati da će se jednom dogoditi generacija koja je kadra donijeti u njihov mali grad naslov prvaka Europe.

Umjesto da je cilj da sutra Livorno, Split, Maribor ili Bristol mogu podignuti ušati pokal, ide se prema tome da će se za naslov europskog prvaka boriti saudijski i američki klubovi. Uskoro nas čeka i Svjetsko prvenstvo gdje će nastupati više država nego članica UN-a, čovječe kakav proljev od natjecanja.

A mi debili i dalje kupujemo pretplatu za Arenu, Sport klub, Max Tv i gledamo tu dosadu od nogometa gdje su lijepi potezi rijetki kao klubovi bez stranaca. Gledamo to dosadno, bezlično, taktičko nadmudrivanje gdje su glavne zvijezde treneri i gdje bi puno zabavnije bilo da se lopta može odnijeti rukom i odgurnuti protivničkog igrača.

Eh, da su H. de Winton i J. C. Thring znali što će se događati Ljeta Gospodnjega 2023. godine nikad ne bi odvojili nogomet od rugbyja čak ni pod prijetnjom winchesterke.