Uvijek na usluzi ljubazne djevojke iz Pressa Dubrovačkih ljetnih igara zamolio sam za drugi red gledališta, da bolje čujem, ponajviše zato što zagrebački mladi glumci često znaju zadnju riječ u  rečenici zbrljati do nejasnoće, spustivši ton do šapata. Ovoga puta nije bilo tako. Svi su glumci imali portafone, sve se dobro čulo, a to je popravljalo i izgovor.

    Gledalište je bilo na samom ulazu u Gradac, u obliku slova L. Borovi su ostali gledateljima iza leđa, a ispred, tamo preko pozornice, preko ceste i kupališta, u daljini se vidio Lovrijenac. Kontesa i ja, bili smo smješteni (možda nečijom sitnom pakosti?) na onaj manji dio gledališta, sa strane, visoko gore i podalje  od improvizirane pozornice, a Lovrijenac smo mogli vidjeti tek ako glavu okrenemo posve ulijevo. Pred nama je, kao „prirodni“ dio scene i scenografije, tamo iza pozornice, bilo pet visokih stupova javne rasvjete, noću upaljenih, a osim njih u oči su nas boli i u predstavi predviđeni reflektori za neke dijelove uprizorenja, kada bi bili u uporabi. Neposredno iza pozornice, gledali smo (osvijetljene!) automobile na parkiralištu koje je sve do južnog ulaza u park. Tijekom predstave pet šest njih, pojedinačno ili podvoje potroje, dolazili su po svoje parkirane ljubimce i odvozili ih kroz naše vidno polje pozornice;  dekoncentrirali su nas i oni. Sve u svemu, odavde gledano, tehnički uvjeti za ovu predstavu su doslovno nikakvi, čak niti amaterski.

    Tada sam se prisjetio da je 1956., potaknut samo dvije-tri godine ranije, upravo ovdje u Parku Gradac otkrivenom „kazalištu na otvorenom“, Nenad Pata, Dubrovčanin, „narodni učitelj“ te godine u „narodnoj osnovnoj školi“ u Đurinićima, u Konavlima, pod parolom „kultura narodu“ prilagodio za pozornicu „Mariju Konavoku“, roman s motivom „ukradene nevjeste“ Mata Vodopića, i prikazao to „Pod borima“, blizu škole. Između toga „pod borima“ i gledateljstva bila je ( i danas je još) prometnica na kojoj je za vrijeme predstave promet bio obustavljen. Ja  sam, tada dubrovački gimnazijalac, također među gledateljima, svi smo „na nogama“, sjede tek djeca tik do prometnice koja dijeli „pozornicu“ od „gledališta“. Bilo nas je navodno više od tisuću iz cijelih Konavala. Glumci su bili ljudi iz  sela, (nevjesta je bila Luce Đuratović, kasnije blagajnica u „Minčeti“,  a ženik je bio Pero Veliki Saulan, moj prvi susjed, a i marangun Marko, moj tata, bio je na pozornici, svi na žalost odavno pokojni). Postoji obilna foto dokumentacija o toj predstavi. Svjedočim znači iz prve ruke kako je amaterima u dalekom pograničnom selu  i „narodnom učitelju“ Nenu Pati, (kasnije uredniku Filmskog programa na HRT-u), prije ne samo pola stoljeća, nego prije čak 67 godina,  uspjelo   zaustaviti promet tijekom predstave, a Igrama, u 21. stoljeću, s golemim novcem za svoj dramski program, odnosno toj redateljici Ruždjak Podolski  ̶  to nije uspjelo!? To je doista „dno dna“ dramskog programa na Igrama.

    Tek na svršetku predstave moglo se doznati zašto je pozornica tako posve neprofesionalno postavljena: jedna od „žena raguzinskih“ nekamo je putovala brodom pa tobože na povratku mája barjakom onima tamo daleko na Lovrijencu koji također majaju barjakom. (Nisam na njemu vidio Sv. Vlaha, ali to je ionako samo kazališni rekvizit.)

    Minule jeseni gledao sam Gavelline večeri: pola predstava je bilo upriličeno prema nekom dramskom djelu, a pola su bili „projekti“. Dakle nema ni pisca ni djela. Redatelji prema nekoj knjizi, priči, tuđem neko djelu,ili i bez toga, smišljaju što će i kako će te nam to prikazuju kao „redateljsko kazalište“. Dramska književnost, skupa sa Shakespeareom i Držićem, mrtva je, a na pozornicu stupaju „projektani“ i njihovi „projekti“. I ova je predstava, a tako i piše u Programu 74. DLJI, „autorski projekt Dore Ruždjak Podolski“. I ona je, eto, odjednom i već „u najboljim godinama“, postala dramski pisac tipa „projèktana“. Projèktanā i projektantskih predstava je sve više jer i živimo u vremenu povrataka prema pračovječjem  dobu.

     Međutim, u programu pojedinačne predstave, tiskanom očito nešto kasnije, piše da je to dramsko djelo Marijane Fumić. U najavi predstave Fumić piše: „...barem što se žena tiče, neke na našu žalost, neke na našu sreću, ostale su nepromijenjene. Svaka od ovih žena, u svoje je vrijeme i u okviru svojih mogućnosti učinila malenu, možda neznatnu pukotinu, u svijetu koji je, kako nas je život naučio, itekako – Muški.“

     Jest, to muški napisano je velikim slovom. U hrvatskomu jeziku međutim, već od stoljeća sedmog, i ranije, postoji riječ ČELJADE. Muško čeljade i žensko čeljade jednako su čeljade. Ovdje se pod utjecajem pomodnosti i bujanja feminizma (poženičenja!) i „novog normalnog“ razvio pomahnitali ženski šovinizam koji svim raspoloživim napada muškarce. Zato se brojnim ženama predstava u dopala!?

     Iznenada spisateljica, Fumić i projèktana Podolski dijele svijet vrlo oštro na muški i ženski. Devet žena opslužuje, u dramskom tekstu, samo jedan muškarac. Nedavno se u Slobodnoj Dalmaciji moglo pročitati da je neku Međimurku, porno glumicu u Njemačkoj, opsluživalo deset muškaraca.

     Bilo da je njih deset na jednu ženu ili da je njih devet žena na jednog muškarca, i muškarci i žene su u oba slučaja poniženi.(Svih devet odjevene su kao muškarci,  u sjeverno-hrvatske seljačke bijele hlače i jednako takve prsluke, uniseks, ili da mogu birati rod/spol?! Pomodno.)

     Ponavljam: od stoljeća sedmog do dana današnjega mi Hrvati u svome jeziku imamo riječ ČELJADE. Bilo da je muško bilo žensko čeljade ono je jednako ljudsko biće. Još je Držić zamijetio da su starije gospođe dubrovačke pomahnitale za mladim muškarcima. Doktorica Šeper, Dubrovkinja, moja prijateljica, plakala je kad mi je govorila o svom dvadesetogodišnjem sinu kojega je dvostruko starija pjevačica smotala među svoje noge i upropastila mu život. U ovoj predstavi, čak u dva navrata, ženskinje naskaču na muškarca i obšešere ga s obje noge. Taj redateljski štos ponavlja se u mnogim predstavama već više od trideset godina.

     U predstavi je znači devet žena i devet zametaka neke moguće priče o njihovu životu, najčešće na taj način što je o toj ženi ostao neki pisani trag koji je gospođa Fumić negdje pronašla i ovdje priredila za scenu. Sve su to tek začeci mogućih sudbina koji se prekidaju već čim počnu. Naravno kad ih je devet i svaka je njihova sudbina i mogla biti tek naznačena. Mozaik predstava nizanja kratkih isječaka odnekud, nema osobine cjelovita dramskog  djela niti mu može pomoći ikakav dramaturg. Sve su samo naznake, krokiji.    

    Ispalo je ovako: ako si romanopisac početnik, znanstvenica (?)  Fumić prilagodit će to početništvo za Ljetne igre, ili će se već iznaći neki „projekt“,kao ovaj. To je i lani „nosilo“ Dramski program Igara: pozornici prilagođen početnički romančina.

      Ako je išta vrijedno zapaziti, to je ono pismo upućeno Ljudevitu Gaju o zbirci pjesama „Pjesni razlike“ Dinka Ranjine iz 1636. godine. O knjizi u kojoj je jasno da su svi dubrovački pjesnici toga doba hrvatski pjesnici i da je pjesnički jezik u Dubrovniku hrvatski jezik. U to doba i te 1636. godine Srbija je pod osmanlijskom čizmom, sa svakom Srpkinjom, nevjestom svakoga vazala, prve bračne noći spava Turčin, a nikakva pisanog jezika osim starocrkvenoslavenskog u pravoslavnim crkvama i nikakve književnosti u Srbiji tada ne može biti. Zato je ovo mjesto u ovoj predstavi značajno i zato je neophodno to bez prestanka spominjati. Naime, upravo ovih dana ponovo se razbuktava velikosrpsko šovinističko posezanje za Dubrovnikom tvrdnjom da je „dubrovački jezik srpski“. Što nemaju, jer i nisu mogli imati, to nastoje pokrasti. Ovaj komad, i ne hotimice, potire odvratnu velikosrpsku laž.

     Gospođa Fumić nije ništa napisala sama, navela je djela iz kojih je kao znanstvenica prepisala tekstove koje smo čuli na sceni. A  tvrdnju da su muškarci u starom Dubrovniku gospodari ženama, ovi povijesni tekstovi također poništavaju. U svađama čije dijelke smo čuli, glavne su žene, a ne muškarci. To je tako od kada je svijeta i vijeka. Kontesa je naime napisala i objavila: „Sretna sam što nisam muškarac. Morala bih živjeti sa ženom.“ Brojne žene sustavno izluđuju svoje muškarce, a onda ih izluđeni zadave  i  u zatvor. Kontesa puno bolje od mene poznaje žene jer i sama je žena.

    Dubrovačke ljetne igre svojim Dramskim programom i lani i ove godine idealno su utočište za manje nadarene, a više za slavom pohlepne početnike.

   Kazališni projekti služe jedino tomu da nagomilani prekobrojni  glumci bez posla, dramaturzi te redateljska čeljad također  ̶  nekako prežive.

Glumile su: Nataša Dangubić, Gloria Dubelj, Nataša Kopeč, Iva Kraljević, Anica Kontić, Lana Meniga, Lidija Penić Grgeš, Lucija Rukavina, Nikolina Prkačin, a mušakar je Marin Klišmanić. Uza spomenute, Fumić i Podolski, predstavu čine još: Stela Mišković (dramaturgica), Stefano Katunar (scena), Manuela Paladin Šabanović (kostimi), Saša Božić (suradnik za pokret), Maro Market (skladatelj), Elis Butković (svjetlo), Maro Martinović (jezični svjèti), Roko Grbin (inspicijent) (19/8/23)