Dogodi se to tako to na ovim prostorima, stvar je to ciklusa, kojemu tako ponovo svjedočimo.

Evo svjež je primjer premlaćivanja sezonskih radnika na Braču koji su govorili ekavicom. Niti dubrovački primjer sa zastrašivanjem sezonskog radnika iz Trebinja nije tu iznimka, mada bi se tu ajde moglo govoriti i o incidentu koji vuče ipak navijačke korijene.

No, kontinuitet nepodopština je jasan, pogotovo imajući u obzir napad na beogradske vaterpoliste na splitskoj rivi, premlaćivanje mladića u Vukovaru, ali i dubrovački slučaj stradavanja automobila, koje je ogrebano jer je susjed mislio da pripada Srpkinji,

I čini se da nema kraja općoj pomami rastuće mržnje prema Srbima. Pogotovo jer iz najvišeg državnog vrha po precizno naštimanoj vagi se izjavljuje da se osuđuje svaki oblik nasilja i širenja mržnje, valjda po istom sistemu prema kojem se izjednačavaju svi totalitarni režimi.

Pritom predsjednica Kolinda Grabar Kitarović po običaju vrluda, a premijer Andrej Plenković se nikad nije dovoljno jasno i otvoreno očitovao o rastućem ustašluku.

I dok tu postoje političke konotacije ove ili one vrste, pitanje je što je s Crkvom?

Zašto Crkva nikad javno nije reagirala? Zašto nije pozvala vjernike na pomirenje? Jasno da ima primjera od župe do župe, da postoje svećenici koji na misama upućuju riječi pomirbe, ali problem je u tome što se Crkva javno bavi pitanjima koja zadiru u građanska prava  poput abortusa, dok "urbi et orbi" ne istupa nakon što se dogodi neki slučaj poput ovih navedenih.

No, u Hrvatskoj Crkva je velemajstor konstrukcija kako se ne bi zamjerila radikalnoj desnici, što je simptomatično u slučajevima međunacionalne mržnje i zločina s tim u vezi, Crkva šuti baš poput sveca u kamenu.

Jasno, kad bi se Crkva oglasila, onda bi neke stvari tu trebala adresirati. Trebalo bi se kazati i da svaki zločin ima ime i prezime, kao što ima i svoje žrtve. Dok se to ne shvati Hrvatska će biti na samom začelju poštivanja ljudskih prava. Nije ništa tu drugačije niti u Srbiji, gdje i Srpska pravoslavna crkva ustvari stoji na istom "obaraču", kao što je to u Hrvatskoj.

Stoga, čini se da je došlo vrijeme i da se od klera čuje koja riječ po pitanju sve jasnije mržnje prema onima druge nacionalosti, mahom Srbima, a u Srbiji prema Hrvatima. U suprotnom, opće zlo će se širiti poput kolere upravo kroz relativiziranje nasilja.

Od rata je prošlo 28 godina. Vrijeme je da se tenzije smanju i da se počne razmišljati o razvoju i budućnosti, što ne podrazumijeva širenje ksenofobije i mržnje.