-Oprostite – zaustavilo me osiguranje prilikom ulaska na skakaonicu Planice – Jeste li pili alkohol? Imate li ga sa sobom?

-Ne – ponosno sam rekao.

-Onda ne možete ući – kratko je kazao nabildani redar iz osiguranja – Pravila su jasna. Ako niste mrtvi pijani nemate šta raditi na skijaškim skokovima.

Malo sam iskarikirao ovu priču, ali skoro da je istinita. Naime, za vrijeme moga posjeta Planici paralelno su se odvijala dva nadmetanja. Gore na zaletištu skijaši skakači natjecali su se za ukupnog pobjednika Svjetskog kupa, a dole u podnožju skakaonice istovremeno su se nadmetali navijači u ispijanju alkohola. U drugim sportovima, unošenje i prodaja alkohola na stadionima strogo je zabranjena, ali skijaški skokovi i C2H5OH naprosto idu skupa – baš kao majka i dijete, kao Duško Ćurlić i Barbara Kolar, kao Matti Nykänen i skandali.

Osim po alkoholu i ludom ponašanju, skijaški se skakači razlikuju od ostalih sportaša po još jednoj ludoj karakteristici – u tom sportu, koliko god to bilo čudno nekome tko prati tenis, atletiku, plivanje i slične individualne sportove, nema najboljih i najgorih. Najbolji skakač ujedno je i najgori, a najgori skakač istovremeno je i najbolji. Naime, jedno od osnovnih pravila skijaških skokova je da natjecatelj kratko traje na vrhu. Jednu sezonu gazi sve pred sobom, a već u sljedećoj se ne može kvalificirati za drugu seriju. Naravno, kao i svemu drugome u životu, i ovdje postoje iznimke, a zovu se Matti Nykänen i Eddie Edwards. Prvi je, bez iznimaka, uvijek bio najbolji na zaletištu, a drugi najgori.

Finac je čitavo desetljeće bio nedodirljiv na skakaonicama, nije mu mogao ništa čak ni nepokvarljivi njemački stroj Jens Weißflog. Jedini koji bi ga katkad udaljio s postolja bio je alkohol. Tako su ga 1987. na Novogodišnjoj turneji četiri skakaonice iz reprezentacije najurili zbog pijančevanja da bi samo godinu dana kasnije suvereno vladao Olimpijskim igrama u Calgaryju. Tijekom osamdesetih osvojio je sve najvažnije trofeje, koje poslije niti jedan skakač nije objedinio. Četiri zlatne olimpijske medalje, pet zlatnih medalja na Svjetskim prvenstvima, svjetski prvak u letovima, četiri puta pobjednik Svjetskog kupa, te dvostruki osvajač Novogodišnje turneje. A onda, početkom devedesetih, sa samo 28 godina otišao je u legendu i skandale.

-Svi skijaški skakači piju, samo ja pijem najviše – rekao je jednom Matti Nykänen otkrivši surovu stvarnost skijaških skakača.

Normalno da svi krcaju kada njihovi životi nimalo nisu lagani. Jedino što je lagano kod tih ludih orlova su - oni sami. Da bi daleko skakali, moraju imati manje kilograma od Angeline Jolie, a pošto su lagašni poput manekenki, vjetar ih lakoćom može otpuhati s Planice u Jadransko more. Normalan čovjek po snijegu, ledu i neugodnom vjetru ne izviruje iz kuće, a oni u tim vremenskim uvjetima svakodnevno treniraju slušajući dernjavu svojih trenera da kakva im je to ćompava tehnika, pa ne možeš tako biti dovoljno paralelan sa skijama… Mali Matti koji je sa skakanjem počeo s 8 godina izjavio je jednom zgodom kako je trenirao više od 8 sati dnevno.

-Interesirali su me jedini skokovi, skokovi, skokovi… - kazao je Nykänen prisječavši se početaka.

Kad čovjek malo bolje usporedi, Alija Sirotanović je imao lagodan život prema skijaškim skakačima. Stoga nimalo ne čudi što su svi oni malo trknuti, a alkohol i druga devijantna ponašanja drage su im utjehe. O kolikom se stresu i adrenalinu radi najbolje govori konzistentnost skakača, bolje rečeno nekonzistentnost.

Nakon što je Nykänen otišao u zasluženu mirovinu, već godinu dana kasnije pojavio se njegov nasljednik – Toni Nieminen – novo finsko čudo od djeteta. Te je 1992. godine bio nedodirljiv - sa samo 16 godina lakoćom je osvojio Svjetski kup, te dvije zlatne olimpijske medalje u Albertvilleu – jednu u pojedinačnoj, a jednu u momčadskoj konkurenciji. I to je bilo to od njega. Već sljedeće godine u Svjetskom kupu ostao je tek pedeseti, pa godinu iza pedesetdrugi, pa još jedne godine devedesettreći, pa potom sjajno devedesetdrugo mjesto - i više za njega nitko nikad nije čuo. Čelična disciplina koja mu je pomogla harati te 1992. dojadila mu je, i – pogađate – odao se alkoholu.

Na tronu ga je naslijedio još jedan wunderkind, ovoga puta iz Austrije – Andreas Goldberger. On je trajao nešto duže – čak tri sezone osvajao je natjecanja, svjetske kupove, novogodišnje turneje… (jedino je ostao kratak s olimpijskim medaljama). Svakodnevni iscrpljujući treninzi po olujama i mećavama, te prehrana koja se sastojala od jednog jajeta subotom i njega su psihički satrali. Osim alkohola, trebalo mu je i nešto jače da šutne u vene kako bi razrijedio sav nagomilani stres i adrenalin. Ušmrkavao je kokain, a kada su ga je austrijski savez kaznio šestomjesečnom suspenzijom, zaprijetio je da će nastupati za Slobodana Miloševića. Austrijaci su uvidjeli da je Goldi skroz poludio, da će možda i u rat, pa su ga pomilovali, ali nikada se više nije vratio onim najvećim ostvarenjima. Ostatak karijere proveo je utopljen u prosječnosti.

Vrh je sada bio rezerviran – treba li to uopće ponavljati – za još jedno čudo koje se do tada još nije susrelo s kompanijom Gillette. Slovenac Primož Peterka osvojio je zaredom dvije godine Svjetski kup sa samo 19 godina, a onda u sezoni iza ostao dvadesetsedmi u ukupnom zbroju, da bi dvije sezone nakon što je bio pretplaćen na postolja, uspio biti tek šezdesetsedmi. Natjecao se još puno desetljeće osvajajući smiješna mjesta – 45., 34., 32., 81. – i nikada više nije ostvario pobjedu u Svjetskom kupu. Novine je u to vrijeme, umjesto sportskim rezultatima, punio svojom turbulentnom vezom sa slovenskom misicom Renatom Bohinc.

Sada je na mjestu kralja –  govorimo o kraju devedesetih godina - Nijemac Martin Schmitt, golobradi dječak s ljubičastom kacigom Milka sponzora, koji je doslovno copy-paste Peterke. Dvije godine zaredom pobjednik Svjetskog kupa, a onda puno desetljeće potpuno sporedni glumac skijaških skokova.

Potom, na prijelazu stoljeća, skakanjem vlada poljski brko Adam Malysz, koji je bio znatno discipliniraniji od svojih prethodnika. Sve skupa osvojio je četiri naslova prvaka Svjetskog kupa, a izbjegavao je i alkoholne seanse. U biti čovjek se pomirio sa sudbinom – „ja sam hodajući adrenalin i nikad se neću smiriti“ - pa je po završetku karijere, kako ga ne bi dohvatila apstinencijska kriza, počeo voziti reli. Nastupio je na tri Dakara i ostvario zapažene rezultate.

U sezoni 2001./2002. Poljak je osvojio najviše bodova u Svjetskom kupu, ali na Novogodišnjoj turneji gledao je u leđa neprikosnovenom Svenu Hannawaldu. Nijemac je osvojio sve četiri skakaonice postavši tako prvi skakač kojemu je to pošlo za skijom. Bez obzira na taj nevjerojatan pothvat, Hannawald nije uspio zadržati formu ni do kraja sezone, a kamoli u nastavku karijere. Samo dvije godine kasnije otišao je u mirovinu kazavši kako se ne može više nositi s demonima u glavi. Obolio je od depresije i anoreksije, te odlazio na psihijatrijske tretmane. Ali naravno da se nije smirio. Nekoliko godina kasnije potpisao je ugovor s njemačkim nogometnim klubom TSV Burgau i igrao na poziciji napadača, a nakon što je objesio skije i kopačke o klin, i on je, baš poput svojeg nekadašnjeg najvećeg rivala Malysza, postao vozač auto-trka.

I svi oni skakači koji su došli kasnije kao pobjednici Svjetskog kupa trajali su kratko – Simon Ammann, Gregor Schlierenzauer, Thomas Morgenstern, Jakub Janda, Anders Bardal, Severin Freund, Peter Prevc – a što tek reći Harrija Ollija, još jednog ludog Finca, kojega su zbog alkohola više puta izbacivali iz reprezentacije, a jednom su ga prije početka natjecanja uhvatili kako se opušta s dvije dame okružen special edition izdanjima votke i viskija.

Skijaški skakači su ludonje u koje se ne možeš pouzdati – to je njihova najbolja definicija – koju možda najbolje opisuje slučaj Masahika Harade. Japan je dominirao olimpijskom skakaonicom u Lillehammeru, za ukupnu pobjedu u momčadskoj konkurenciji trebao im je samo skok Harade, nije bilo uopće važno koliko će skočiti, sve poviše 100 metara je pobjeda Japana, a on je već u prvoj seriji doskočio na lijepih i za njega normalnih 122 metra. Masahiko se opušteno zaletio, ali u odrazu sve je krenulo po zlu, te je aterirao na majušnih 97 metara, na lokaciju na koju nijedan skakač u povijesti skakaonice Lillehammera prije njega, čak ni Eddie Edwards, nije doskočio. Japan je izgubio zlato, a Njemačka je postala olimpijski pobjednik.

Rekoh, više-manje svi su skijaški skakači ljudi s problematičnom formom. Danas su pobjednici Svjetskog kupa i olimpijskih igara, a već sutra ne mogu biti bolji od pedesetog mjesta. I tako čitavo desetljeće. To je otprilike isto kao da u prvom kolu Roland Garrosa, Roko Karanušić natambura prošlogodišnjeg pobjednika Rafu Nadala, koji do kraja karijere više nikad ne uđe u drugi tjedan turnira. Ili da Saša Hiršzon zvekne Federera u Wimbledonu, a ovaj ostatak života zapne u kvalifikacijama. U tenisu je to nemoguće, a u skijaškim skokovima je to – pravilo. Čudo je neviđeno, ako neki skakač traje pri vrhu nekoliko godina (Noriaki Kasai traje desetljećima, ali ipak ne blizu najviših plasmana).

Ali čak i ćorava kokoš nađe zrno, postoje iznimke koje potvrđuju pravilo, a baš takav je bio Janne Ahonen, peterostruki svjetski prvak, dvostruki osvajač Svjetskog kupa, dvije srebrne olimpijske medalje i višestruki osvajač Novogodišnje turneje. Prvu pobjedu je ostvario u sezoni 93./94., a posljednju čak 14 godina kasnije. Svi ga znaju kao čovjeka ledenog lica, koji se manje puta u životu nasmijao od Tomislava Karamarka. Jednom novinari nisu mogli izdržati a da ga ne pitaju zna li uopće što je smijeh.

-Mi nismo došli ovdje da se smijemo, nego da skačemo – rekao je Ahonen, a čak se i adrenalin u njegovom tijelu zaledio od takvog stava.

Ipak bez obzira na njegovu stravičnu volju, disciplinu, kronični manjak emocija, kako dobrih, tako i loših, čak je i ledeni Jane Ahonen na kraju karijere – pukao. Nikako se nije mogao smiriti i naći neku zamjenu za adrenalin koji je godinama skupljao - nekoliko se puta vraćao na zaletišta iz penzije, čak je osvojio i drugo mjesto na Novogodišnjoj turneji, a kada je ipak prestao i otišao u mirovinu, hormoni mu i dalje nisu dali mira, pa je i on na kraju balade – pogađate – postao vozač utrka.

Sve sam vam ovo ispričao da shvatite veličinu Mattija Nykänena, najvećeg u povijesti skijaških skokova, koji je zauvijek otišao u noći s nedjelje na ponedjeljak. Koliki je znalac bio najbolje govori činjenica da je na vrhu trajao puno desetljeće unatoč alkoholu - ili, možda bolje rečeno - upravo zbog njega. Možemo mi o tome misliti što god hoćemo, ali nema skijaških skokova bez alkohola, oni naprosto idu skupa – kao mama Kukunka i tata Taranta, kao Miljenko Kokot i čitanje teksta, kao Matti Nykänen i prva mjesta.

Mnogi su ovih dana pisali epitaf o životu velikog Mattija. Strašno me ljuti što se zaključivalo kako se Nykänen nenormalno ponašao – da je više puta bio u zatvoru, da je tukao svih svojih pet supruga - a posebno ovu koja je petnaest puta predavala papire za razvod - da je napadao ljude nožem, da se skidao ispred ljudi, ali nikad s alkohola.... Pa ljudi moji ja u premlaćivanju žene, zabijanju noževa u prijatelje i poznanike i boravku u zatvoru ne vidim ništa neuobičajeno. To je sasvim normalno ponašanje za skijaša skakača, sportaša koji mora bolovati od anoreksije da bi se uopće bavio tim sportom, a kojeg malo jači nalet vjetra može ubiti na treningu. Pa neće valjda skijaški skakač trajati na vrhu dvadeset godina osvajajući sve i svašta, a pri tom odgajati djecu u miru i ljubavi? Zaboga, pa nije Roger Federer.

Veliki Matti Nykänen nije više s nama, doskočio je posljednjim, savršeno izvedenim telemarkom na onaj svijet, ispraćen našim dvadeseticama koje smo mu dali u oproštaju na Facebooku, i sada će… treba li uopće ponavljati što radi skijaški skakač kada dođe do završetka druge serije, karijere, života…

Sada će, naravno, voziti auto trke.