Ne zbog toga što mu je žao što novi naraštaji ne šire ljubav i toleranciju jednog idealnog svijeta kojeg je opisao u svom velikom hitu 'Imagine' nego zato što se na Jadranu tobože ruši posljednja ne-cajkaška utvrda, a to je Dubrovnik.

Čak je i Slobodna Dalmacija prije nekoliko dana pisala da je Dubrovnik valjda posljednji grad koji odolijeva cajkama pa se nekako stvorio dojam kako se, uz to što turbofolk zvijezde nisu nešto često nastupale u Dubrovniku, Dubrovčani navečer opuštaju uz Verdijev 'Nabucco', a preko dana slušaju Gunse, Arethu Franklin i gore spomenutog Lennona. U jednu takvu urbanu sredinu u kojoj žive ljudi isključivo istančanog ukusa za visoku umjetnost i glazbu sada dolazi jedna Milica Todorović s kojom im se želi nametnuti ono što, navodno, ne slušaju i što ne žele slušati. Štoviše, ne žele da njihova djeca slušaju turbofolk uživo jer će se strovaliti njihove moralne vrijednosti i intelektualne sposobnosti zbog čega se već nekoliko dana vode ratovi i javna zgražanja, a gdje drugo, nego na društvenim mrežama. Nije to čak ni toliko besmisleno, no čovjek se ipak zapita.

Zapita se kako nije postojala ta ista bojazan kad je prošle godine, pred publikom svekolikog pučanstva na gruškoj noći, među kojima su prednjačila djeca i mladi, nastupila Lidija Bačić. Ova hrvatska glazbena umjetnica u svom opusu ima stihove u najmanju ruku zanimljivog izričaja poput 'boc, boc, bockamo se da nas ne vide' ili 'svi bi meni da ulete tako lako', no roditelji se, dok su uz ritmove spomenutih pjesama cupkali sa svojom djecom u Gružu, nisu zapitali 'kamo ovaj svijet ide' i 'što to ostavljamo mlađim naraštajima'.

Uz lagane note i ritmove koji podsjećaju na dječje nabrajalice, mogu se čuti trube i stihovi o alkoholu. Lidija u prethodno spomenutim stihovima koji imaju seksualnu aluziju pjeva o viskiju, jednako kao što Milica pjeva o curama koje se provode i kaže 'zovite svirače, nije vikend da se plače.' Da ti prokrvare uši! No, ipak, ništa manje dramatično od Severinine Tarapane u kojoj pjeva 'oko mene hiljadu luđaka što misle da sam laka da kupe me za piće il' dva' ili Rozgine 'Kraljice' gdje kaže: 'ej, majstore, ranjen si od pića svake subote'. Pa ipak, Severina je svoje stihove izvodila na Stradunu, jednako kao što je to napravila i Jelena. I nitko se nije bunio mada su sve to manje-više varijacije na potpuno istu temu; malo trube, malo stihova o alkoholu i napornim muškarcima, malo melosa s Bospora i Dardanela.

Za one koji ne vole trubu, tu su hrvatski 'rock' i 'metal' iz Čavoglava alla Marko Perković Thompson. Svaki argumenat kako se takva glazba bitno razlikuje od prethodno pobrojane pada u vodu kad se čuju stihovi poput 'ej, zašto si se okomila na me, nađi drugo za plakanje rame, ti si ljuta zmija seko'. A onaj tko sluša taj tip 'rocka', obično sluša i njegovog kuma koji kaže 'nesta mala debeloga 'lada, mi ćemo se milovati sada'. Podsjeća na Acu Lukasa, ali je zapravo Mate Bulić. Sada se stvara dojam kako tek s Bombonerom u Dubrovnik stiže turbofolk, ali on je tu već odavno, ne samo u domovima, nego i po klubovima gdje kronično i kontinuirano nastupaju domaći pjevači čije se stvaralaštvo, ama baš po ničemu, ne razlikuje od onog koje će u Dubrovniku tek predstaviti srpski turbofolk izvođači. Osim u govoru, odnosno u 'ekavici' ili 'ijekavici'. A velika je razlika u tome smeta li pojedincima Milica Todorović zato što pjeva turbofolk ili zato što izvodi pjesme na ekavici.

Jer ako sad odjednom smeta turbofolk, onda je to pomalo licemijerno, pošto se pjesme s vrlo sličnim stihovima i gotovo identičnom melodijom mogu čuti s gotovo svih najposjećenijih događaja u gradu. S druge strane sasvim je opravdana bojazan kako zvijezde koje pjevaju 'glavobolja od vina, a nigdje aspirina' možda nisu najbolji uzor mlađim naraštajima i kako je bolje odrastati uz pjesme s bitno drugačijim porukama poput 'One Love' Boba Marleya ili 'Invisible Sun' koju pjeva The Police. Zato je važan razlog zašto je Milica Todorović, koja nije ni Arkanova udovica, niti je ikada širila velikosrpske stavove, odjednom trn u oku, ali ne i Maja Šuput koja je na istom mjestu nastupila prije koji dan; da nam djeca ne poglupljuju ili zato što nije 'naša'.

Vrijedi pri tom imati u vidu kako biti glup i nije najgora stvar na svijetu. Najgora stvar je biti isključiv, širiti mržnju, mrziti ono što nije tvoje ili što je drugačije od tvoga. A to se bitno razlikuje od Lennonove 'Imagine' koja bi, ruku na srce, trebala biti himna mlađim naraštajima kako bi svijet bio ljepše mjesto. Puno prije Milice, ali i Lidije.

Imagine there's no countries

It isn't hard to do

Nothing to kill or die for

And no religion too

Imagine all the people living life in peace

*Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora, a ne redakcije.