Govori se tako da si je Grad Dubrovnik pucao u nogu činjenicom da nije zadržao umjetnika Mrnarevićevog kalibra, kako to ustvari označava neke šire repekrusije, eto sve da sad Dubrovnik gubi svoga lučonošu koji će valjda prodrmati kulturnu učmalost.  

No, da bi shvatili genezu cijele priče potrebno je objasniti i koja je bila Mrnarevićeva uloga. Koliko god pompozno zvučalo da Lazareti imaju voditelja, nekima je to "titralo" do te mjere da su se počeli uživljavati u razdoblje Slavena Tolja, a ustvari Mrnarevićeva uloga bila je sukladna pozi "tigra od papira".

Krenimo redom zašto je uopće došlo do Mrnarevićeva zaposlenja, koje je strogo definirano projektom obnove.

U obnovu preostale tri lađe Lazareta krenulo se uz sufinanciranje Europske unije. Projekt je to koji je koštao 33,8 milijuna kuna, a koji se realizirao uz tim okupljen oko Zavoda za obnovu Dubrovnika. Tada, EU direktiva zahtijevala je da se provede i natječaj uz koji će se zaposliti stručni kadar, kako bi se provele aktivnosti i u kontekstu programa. Zaposlen je Mrnarević kao umjetnički voditelj na način da je njemu, ali i članovima njegovog tima, ugovor trajao do 31. srpnja ove godine.

S tim je ispunjena direktiva Europske Unije. Nakon 31. srpnja više nije bilo potrebno ispunjavati europske želje te je Dubrovačka baština, koja rukovodi Lazaretima, raspisala nove natječaje. Tražili su iz Baštine tako stručnog suradnika za protupožarnu zaštitu, stručnog suradnika za kulturna događanja, stručnog suradnika za komercijalne poslove, stručnog suradnika za razvoj publike i obrazovne programe, administrativnog referenta za prijem, pripremu, razvrstavanje, slanje i primanje službene dokumentacije, kućnog majstora i čuvara.

Mrnarević možda u kući nešto i zna popraviti, možda bi se snašao i u slučaju požara, ali jasno je kako je on ovakvim rasporedom poslova ustvari ostao "kratkih rukava" te se na nijedan od natječaja nije prijavio. Šuška se kako je pao u nemilost politike zbog svojeg aktivističkog predznaka, konkretno oko "ratovanja" priopćenjima s HDZ-ovim Karlom Resslerom u predvečerje EU izbora, a neki pak smatraju kako je svoju ulogu obavio i završio s ovom pričom.

Bilo kako bilo, važno je naglasiti kako dakle uloga Pera Mrnarevića nije bila da stvara revolucionarne programe, njegova uloga je bila ipak određena direktivom EU, i to za finu plaću od 11 tisuća kuna brutto. Zbog toga je sad smiješno čuti komentare neupućenih kako je Mrnarević zaustavljen u koraku i kako sad nešto posebno gubi dubrovačka kultura i tobožnja nezavisna scena. Ne gubi ništa. Ne zato jer Mrnarević takvo što eventualno ne bi mogao nego iz prostog razloga što je sam posao bio zamišljen samo da se ispuni norma Europske Unije.

I tu imamo dva zanimljiva poučka.

Prvi je oko ufavanja u Pera Mrnarevića, gdje je najmanja greška u Peru Mrnareviću. Radi se o svakako dovitljivoj osobi, ali osobi koja se na području kulturnog menadžmenta tek treba dokazati pa je nejasno i posebno "uživljavanje" u njegove sposobnosti, kao što je uvijek nejasna histerija koja nastaje po principu "zavođenja lirikom", a ne konkretnih  rezultata i mjerljivog pokrića.

Zanimljivo je to jer najviše govori o onima koji se uživljavaju. Kao da je cijeli društveni prostor određen utjecajem koji se stvara isključivo na simboličkoj razini, a koju ne prati realno svođenje računa, koje je neophodno kako bi mogli odrediti gdje ustvari idemo. Svijet je to u kojem je važnije tko je drag i simpatičan u interpersonalnoj komunikaciji, tko zna više južnoameričkih pisaca i švedskih filmaša, ukratko svijet je to omeđen "prodavanjem sebe", koje tako ima "upper hand" nad onima možda i uštogljenijim u nastupu, ali koji posao kao takav eto bolje znaju raditi. Svijet je to nastao kao direktan refleks na jučer partijski, a danas dvostranačko-klerikalni sistem podobnih koji nas okružuje.

Stoga, zanimljivo je sa strane, na poziciji izvan ikakve kategorije, promatrati sve one koji nariču danas za "mrnarevićima", jučer "toljevima", dakle osluškivati te tobožnje alternativce, tobože operirane od politike, kako ustvari idu korak u korak sa svojim arhi-neprijateljima na strani - politike.

Ukratko, tužan zaključak prvog poučka bio bi da su svi koji žele da se njihov glas čuje prokleto nalik jedan na drugoga.

Dok se onaj drugi tiče jednostavne činjenice da dubrovačka nezavisna scena ne postoji, i ne može je oživjeti stotinu "peramrnarevića" ma koliko oni potencijalno sposobni bili. Razlog njezinog nepostojanja nije u tome što ju je pojeo HDZ, Andro Vlahušić ili Zlatko Hasanbegović. Ona ne postoji zato što je pojela samu sebe, prvenstveno onog momenta kad je sama skrenula u aktivizam koji se poput zmije kasnije počeo omotavati oko politike.

Tu se ne radi samo o politici "srđevaca", onda bi to čak imalo i neki romantični prizvuk borbe za nekakvu "našu stvar. O ne, milo je tako i viđenijim ljubiteljima praznog Straduna iz Lazareta uslikat se gdje god s ministricom Ninom Obuljen Koržinek, ali i premijerom Andrejom Plenkovićem. K tome, uopće, možemo reći da dubrovačka nezavisna scena ide ruku pod ruku s dubrovačkom institucionalnom kulturom, koja je pak posebna priča za sebe.

Ako je dubrovačka institucionalna kultura prepuna kreativaca ove ili one vrste, a koji bez domjenka kojeg plaćaju svi građani generalno nisu u stanju privući dvadesetak ljudi na svoja događanja, onda je dubrovačka nezavisna scena tek njezina preslika. Grupa je to ljudi koja također nije sposobna živjeti bez dotacija kako države, a tako i Grada, i koja će "spraviti" program tek za šaćicu odabranih ljubitelja iste stvari.

Ako se pođe od ovih nekoliko krucijalnih krivina, možemo vidjeti i kroniku propadanja društva zaostalog za svijetom, a sve poradi mentaliteta koji je uvijek u raskoraku između rečenog i učinjenog. Zbog toga, dobro je što se Grad nije odlučio ponovo raspisati natječaj za umjetničkog voditelja. Zato što je valjda prošlo i na vijeke vijekova svršeno vrijeme palamuđenja bez reda i načina. Sad, najjednostavnije rečeno, treba vidjeti kako od Lazareta, ali i Kaboge - zaraditi. To je sve što je u ovom trenutku važno, dakle da baština, odnosno kultura napokon i sama doprinese nešto u gradsku blagajnu.

Tek onda i samo onda moći će se razmišljati o neovisnosti. Ustvari onda će neovisnost doći organskim putem. Danas je to tek samo riječ koja moćno zvuči, sama sebi dovoljna, baš kao i program koji se iz takve kulture stvara, stihijski i paušalan, s osnovnom mišlju da se ne zatalasa po zahrđaloj bravi davno potonulog tankera.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.