Zamislite samo to vrijeme, kad vam na Grad padaju granate, kad ne znate hoćete li preživjeti vi i vaša obitelj. Na današnje veterane, a nekadašnje branitelje danas se ponekad i gleda kroz prizmu svega što je bilo nakon rata od naplaćivanja ljubavi prema domovini ili lažnog braniteljskog staža. Ali, onda, u toj 1991. godini, trebalo je poći na ratište.

Mario Pezzi, Hamdija Kovač, Antonio Vatović Vajta, Željko Raguž, Franci Lazibat i Vedran Ivošević pošli su na bojišnicu, riskirali sve što su imali, i nažalost stradali na Bosanci.

Dvadeset i osam godina poslije neki od nas bi ih se prisjećali tako što bi lampionima prosvjedovali ispred La Bombonera Cluba u Gružu.

Dakle, u Bomboneri, koja postaje već mjesto odvijanja dubrovačkog života, u subotu je trebala nastupiti srpska pevaljka Jelena Karleuša, "nota bene" rečeno, osoba koja je i u Srbiji znana kao protivnica tamošnjih ekstremizama.  Uglavnom, zasmetalo je to Udruzi hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Grada Dubrovnika, koja je pozvala građane Dubrovnika da se okupe ispred Bombonere na dan održavanja koncerta i upale lampione u sjećanje na branitelje koji su stradali na Bosanci. Koncert je otkazan, a i iz Bombonere su naveli kako nisu znali što je bilo 9. studenoga.

Je li koncert trebalo otkazivati ili nije? Iz ovog nedavno otvorenog kluba očito su procijenili kako im je bolje ne zamjerati se onima kojima smeta Karleuša i to treba promatrati kao poslovnu odluku. No, iz priopćenja dubrovačkog UHDDR-a posebno strše riječi kako "nikako ne mogu prijeći preko nastupa bilo kojeg srpskog izvođača na dane kada obilježavamo obljetnice pogibije naših suboraca i neke druge značajnije događaje i obljetnice iz Domovinskog rata."

Očito, nije problem u Karleuši, problem bi bio i da je taj dan u Grad došao Bajaga ili Balašević. Važna je samo tu nacionalna pripadnost jer ima biti da oni znaju ono što stradali Dubrovčani žele. A to je, valjda, veto na nastupe srpskih izvođača na dane kad  obilježavamo ratne obljetnice. 

Problem je što svaka politička garnitura svoj legitimitet, potvrdu traži upravo u braniteljskim udrugama, zbog čega i društvo i dalje slavi rat koji sam po sebi simbolizira nasilje, a kad je nasilje dominantan oblik društvenosti, onda nije ništa neobično niti u tome da se nacionalna pripadnost tretira kao životno postignuće, što za posljedicu, ima svoj odnos prema svemu različitom kroz različite spektre širenja mržnje.

Ksenofobni grafiti već su normalni u našim gradovima, isto kao i fizički napadi te ispadi političara. Stoga ne trebaju čuditi niti događanja oko Bombonere pod egidom da Srbi ne mogu sudjelovati na važnim obljetnicama. 

Sve bi se to, onako ofrlje, moglo tumačiti, kao da na taj način zabrane mi naše stradale nećemo kaljati pjesmom. 

Ali, budimo objektivni i zapitajmo se što smo mi kao štovaoci neupitno velikog djela stradalih sugrađana uradili da dostojno obilježimo taj dan, ako ne računamo suhoparno polaganje vijenaca  i paljenje svijeća od strane karijernih političkih uspješnika?

Bi li ratnim veteranima smetao nastup srpske "cajke" da je društvo uređeno tako što će svi imati jednake šanse, gdje će se govoriti o ekonomskim krivuljama i gdje se neće brojati krvna zrnca? No, kad se rana nije znala zacijeliti na druge načine, onda je logično da se ista produbljuje 9. studenoga s nečim tako sporednim i nevažnim poput zabavnog događaja.

Pokojni Mario, Hamdija, Antonio, Željko Raguž, Franci i Vedran nisu pali zbog pjesme, nego zbog rafala u cvatu njihove mladosti. 

Žalosno je što ih ne znamo drugačije istrgnuti zaboravu nego preko pjesme. 

Ali zato za posljedicu i imamo društvo koje ne umije izaći iz rovova iako je rat završio prije više od dva desetljeća.