Čitam danas jednu Mišovu dosjetku o Arsenu kako bi brzo reagiro osobito na zlonamjerne komentare zločestih pa ga je on zato zvao Arsenik. Neću vam valjda objašnjavat ko su Mišo, Arsen, Oliver? Što ću vam pisat prezimena, OIB-e? To su kameni temeljci, oni zaglavni .... bez kojih ne treba ni čitat što pišen. E!

Kad gledaš ove vijesti koje su nam dostupne, ajdemo pošteno analizirat što ima. Putin, NATO, Sirija, kad se koja pjevačica ili, još gore – cajka – udala, pa onda koje je sandale obula, pa koje sandale je obula kuma, pa djeveruše, pa koja se torta ispekla, đe je bio objed. Srećom gosti su počeli kupovat košulje dovoljno velikog broja iako se nađe još pokoja sa maturalne zabave. Onda, ko je bio i što jeo u kojemu restoranu, slike škampa, ribe, mesa, prigodno hamburgera, salate.

I, onda tako nafilan svim tim vijestima i slikama hrane daj mi malo relaksacije, nešto lagano, ako može pametno, kakva lijepa muzika. Bože sačuvaj dreka, galama, nego nešto po gustu. Lagano.

Pa uveče prije spavanja često imam običaj, barem par puta na setemanu, pustit da me naročito Oliver i Arsen odvedu u noć. Kakav jazz bez opterećenja. Sa ovom modernom tehnologijom (Spotify, pazi imena!) složim listu meni dragih pjesama i tako sam i večeras složio Oliverove, stavio na glavu vrhunske slušalice što su mi ih za Božić regalala djeca i pustio staroga lisca da me ukrca i da me odvede u beskraj. Još da je to bilo đe učinjet na moru pa do zore.

Ali, nakon što sam preslušo zadnju odabranu pjesmu sam se digo, upalio svijeću, a evo i laptop. Ne mogu spat, evo probudila se i ona. I pišem. Ma koja je ovo novinarska forma? Kritika snimke pjevača na YouTubeu pet godina nakon što je pjevač pokojni, a možebit 10 godina nakon što je snimku objavio.

Pjesma je bila: „Ostavljam te samu“ i ne znam ko je autor teksta, a ko muzike. Za aranžman, za tekst kakav se čuje jednom u stoljeće i za muziku, svo troje, miritaju Oskara samo se skoncentrirajte. Ne možete sa ženom raspravljat kako su krešile patate, a usput komentirat kako bi kontrabasi više odgovarali nego čela u prvome refrenu. Malo zatvorite oči, pa „otplovite“. Uopće nema potrebe komentirat ono Oliverovo brčkanje po klaviru, a „rašpa“....

„Sve krasote svijeta, sve ljepote noći“ koje i ne treba pokušati definirati i tako ih dobro ostavlja nedefiniranim samom bojom glasa.

Naučeno i puteno i duhovno. I zato je umjetnik živ. Jedino si, stari meštre, koristio puno metronom, ja bi bio manje samo da se produlji onaj gust pjesme unedogled, ali stari si ti furbo! Neka se drugi put sluša na drugi način. Jedva čekam.

E, a sad kad mi se razbio san idem učinit novu listu ma ću na ovu novu stavit obavezno i „Magdalenu“ i „Ništa nova“. Kad me noćas tuču emocije, neka tuču.