Nikša Spremić na Badnjak je napustio ovaj svijet. Ovaj prokleti svijet koji je davno napustio njega. A ostavio ga je još onda kada je Nikša tek zakoračio u bezosjećajnu džunglu odraslih, jer svijet nije mogao podnijeti da je svoj, ono baš svoj, i samim tim skroz drugačiji od drugih. Drugačiji od cjelokupne matrice, u kojoj 99 posto čovječanstva pluta linijom lakšeg otpora dobro podmazanog analnog otvora.

Čitav život Nikše Spremića bio bi potpuno drugačiji da preko usta nije prevalio prokletu rečenicu koja mu je obilježila ovozemaljski boravak.

-Ja sam gay – javno se deklarirao.

Da nije rekao tu prostu rečenicu od svega tri riječi – bez ikakvih pridjeva, prijedloga, zamjenica i sličnih proširenih dodataka – danas bi Nikša Spremić bio uvaženi svećenik, jedan od rijetkih u čitavoj Katoličkoj crkvi s nevjerojatnim obrazovanjem i znanjem stranih jezika, ali i tolerancijom, te širim pogledom na stvari. Ali Nikša Spremić prije bi umro nego kao svećenik živio u laži i licemjerstvu. I na kraju se dogodilo upravo to - jest prije umro, nego s oltara govorio jedno, a u stvarnosti živio potpuno obratno, baš onako kako djeluje masu svećenstva u matrici - linijom lakšeg otpora dobro podmazanih analnih otvora.

On je bio jedan od najboljih ljudi koje je Dubrovnik ikad dao u svojoj slavnoj povijesti, i da se mene pita, već na prvoj sljedećoj sjednici Gradskog vijeća, zasluženo bi dobio svoju ulicu. Čovjek je savršeno pričao i pisao engleski, francuski i talijanski, a u svom se životopisu mogao podičiti da je magistrirao na Oxfordu, najpoznatijem svjetskom fakultetu. Kada je upisao prestižni britanski studij postao je prvi hrvatski povjesničar kojem je to uspjelo. Njega su izabrali među tisućama i tisućama ljudi koji su se prijavili iz svih dijelova planete. Tamo je 2011. godine stekao zvanje istraživačkog magistra iz područja ekonomske i društvene povijesti. Još prije diplomirao je povijest i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu, a dio studija proveo je u SAD-u, na Sveučilištu Duke. Posljednje godine života pohađao je doktorski studij na rimskom Papinskom Sveučilištu Gregoriana. Međutim, ovo nevjerojatno obrazovanje manje je bitan dio Nikšine osobnosti. On je prije svega bio dobar čovjek pun empatije. Njegova životna želja bila je da čitav svijet živi u miru, ljubavi, radosti i toleranciji, u skladu s Isusovim riječima. Upravo zbog toga u Nikši je čitav život tinjala želja da postane katolički svećenik kako bi s oltara širio poruke ljubavi.

Već nakon završenog magisterija na Oxfordu, Nikša se pokušao zarediti, ali dubrovačko i hrvatsko svećenstvo, te Visoki Dužnosnici hrvatske Katoličke Crkve odmah su u startu zaustavili bilo kakvu mogućnost. Nije ih bilo briga što je Spremić nevjerojatno obrazovan i načitan, što je dobar i pun suosjećanja, oni su ga odbili samo zato jer je javno rekao da je homoseksualac. Ista ta crkva godinama, desetljećima i stoljećima skriva pedofiliju i brojne druge nemoralne anomalije u svojim redovima, a istovremeno ne da čovjeku da postane svećenik samo zato jer je gay. To je isto kao da mu ne daju da propovijeda s oltara, jer je ćelav ili zato jer ima plave oči. Homoseksualnost, kao i ćelavost, te plave oči, posljedica je raznoraznih genetskih kombinacija što je znanost odavno ustanovila, ali te vijesti još uvijek nisu stigle do Crkve, kao ni do brojnih građana. Na kraju krajeva, u svećenika bi homoseksualnost, ali i heteroseksualnost trebali biti potpuno nevažni – ionako svećenici moraju živjeti u celibatu – pa kao da je uopće važno tko je prije svećeničkog poziva privlačio svećenika – muškarci ili žene.

Ali kruta Crkva, koja je sa stavovima još uvijek u Srednjem vijeku, nije htjela ni čuti da se Nikša zaredi. Ista ta Crkva koja posljednjih dvije tisuće godina s oltara neprekidno svaki tjedan iznova ponavlja Isusove riječi: „Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi!“ Kakav paradoks, upravo Crkva je u ovom slučaju bila ta koja je prva uzela kamen bacajući ga na Nikšu, umjesto da su poput Isusa Krista, u kojeg se stalno kunu, primili odbačenog čovjeka kojeg ionako brojni građani svakodnevno tjeraju iz društva kršeći mu osnovna ljudska prava.

Spremić tako nije imao potporu u svećenstvu ni u Dubrovniku, ni u ostatku Hrvatske. Odbili su ga bez ikakvog valjanog razloga što je jako pogodilo mladog Konavljanina. Okrenuo se stoga svjetovnim pravcima. Tih je godina bio asistent SDP-ovu zastupniku u EU parlamentu Olegu Valjalu, što mu također nije pomoglo da postane svećenik, jer Crkva i HDZ – zna se – stari su prijatelji. Djelujući u EU parlamentu Spremić se preko otvorenih pisama sukobljavao s Željkom Markić, te Kolindom Grabar Kitarović što mu svećenici opet nisu zaboravili.

Nakon kratkog političkog djelovanja, okrenuo se studiju u Rimu ponovno se nadajući da bi mu se mogla otvoriti prilika da postane svećenik. Međutim, u rimskim crkvenim krugovima vidio je svo licemjerje svećenika – brojni pripadnici klera nisu se držali celibata, a uživali su i u raznim drugim oblicima hedonizma. Spremiću se smučilo to licemjerje i život u laži, i ona vatra što tinja u njemu za svećenikom pomalo se stišavala, pa se opet okreće radu u povijesnim arhivima. U Beogradu je pronašao pravo arhivsko blago, i ondje proučava vrijednu građu, te planira pisati knjige. Međutim, spletom okolnosti sreo je jednog sveučilišnog profesora iz Hrvatske kojeg je poznavao, a koji mu je ispričao da se zaredio u Katoličkoj crkvi u Beogradu, gdje je po njegovim riječima taj proces liberalniji nego u Hrvatskoj. U Spremiću je ponovno buknula vatra za svećeničkim pozivom, ali ovoga puta to je bio pravi požar. Osjetio je da je to sad ili nikad. Rimski duhovnici i sveučilišni mentori savjetovali su mu da se javi njihovim kolegama u Sloveniji što je Spremić i učinio. Nakon razgovora s njima, dogovoreno je da početkom prošle jeseni krene njegov put prema svećeniku.

Ali, ponovno je dubrovačko i hrvatsko svećenstvo na čelu s Visokim Dužnosnicima odigralo ključnu ulogu. Nije im bilo dovoljno što su ga već odbili kod kuće, nego su još morali sabotirati i njegovo prihvaćanje u drugoj biskupiji druge države. Ne samo da su prvi bacili kamen na Spremića nego su ga nastavili tući čitavim kamenolomom. Naime, upozorili su slovenske kolege da Nikša nije za Crkvu. Naravno, najveći krimen mu je bio taj što je gay, a ni sve njegove druge karakteristike nisu im najbolje legle i željeli su ga daleko od sebe. Crkva mrzi tolerantne osobe koje misle svojom glavom i koje se ne uklapaju u matricu dobro podmazanih analnih otvora. Nikša Spremić još je jednom odbijen od istih onih koji bi prvi trebali pomoći. Pao je u tešku depresiju koja je kulminirala samoubojstvom na sami Badnjak. Radije je izabrao smrt, nego život u laži i licemjerstvu.

Netko će sad reći da nije trebao dignuti ruku na sebe, da je mogao nastaviti drugim putem – da, možda je mogao nastaviti svjetovnim pravcima – ali isto tako mogli bismo kazati da nije trebao reći onu prokletu rečenicu od samo tri riječi – bez ijedne priložne oznake i objekta – koja mu je obilježila ovozemaljski boravak.

-Ja sam gay!

Mogao ju je prešutjeti, postati uvaženi svećenik, glasati za HDZ, Kolindu i Željku Markić, a u slobodno vrijeme između dvije euharistije upražnjavati seksualne porive, što ionako stalno rade brojni svećenici (samo se o njima javno ne govori). Mogao je voziti limuzinu s grijanim sjedalima, odlaziti na ručkove, putovanja, toplice, baš onako kako masu pripadnika klera živi. Mogao je lagati o povijesnim činjenicama, umanjivati stravične zločine iz Jasenovca, u skladu sa stavovima uvaženih hrvatskih biskupa koji se u slobodno vrijeme druže s osuđenim ratnim zločincima. Mogao je sudjelovati u turističko-nekretninskim biznisima, provoditi sumnjive građevinske poslove s mutnim likovima, točno tako kako su radili i još uvijek rade isti oni Visoki Dužnosnici koji su ga odbili da bude svećenik. Mogao je stranim turistima iznajmljivati brojne nekretnine koje Crkva ima diljem Hrvatske, te s oltara pozivati muževe i žene da imaju što više djece, iako im svećenici nisu omogućili nijedan stan, nijedan vrtić, nijedno igralište (naravno da nisu kada mešetare s tim vrijednim zemljištima)…

Sve je to Nikša Spremić mogao samo da je šutio i išao linijom lakšeg otpora, baš onako kako radi 99 posto čovječanstva. Ali, da je napravio tako nikad ne bi mogao pogledati sebi u lice, jer bi dobro znao da se nije pokušao boriti za ljudska prava potlačenih, obespravljenih, diskriminiranih…, kojima je i sam pripadao. On je javno rekao da je gay samo zato jer u njegovom svijetu to bi trebalo biti sasvim normalno, kao što je netko ćelav ili ima plave oči, a ne predmet diskriminacije. Sve su to, na kraju krajeva, samo genetske igre – ljepota različitosti.

Ali svijest svijeta je na razini amebe, čovječanstvo ništa ne razumije i neprekidno stvara bližnjem bol. Preteško je to bilo za osjećajnu dušu Nikše Spremića, zato je i otišao.

Počivaj u miru, ljudino, ovo nije bio svijet za tebe, predobar si ti (bio) za njega.

................................................................................................................

* Činjenice koje autor u tekstu spominje plod su njegovih razgovora s osobama koje su odlično poznavale Nikšu Spremića i kojima se povjerio.

**Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta:

Lukjernica, dubrovačka udruga za pomoć psihičkim pacijentima 099/3166-634, 091/2816-237, 020/331-115

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb (radi od 0 do 24 sata): 01 2376 335

Plavi telefon: 01 4833 888

Psihološki centar TESA: 01 4828 888

Udruga Životna linija neprofitna je organizacija sa ciljem pružanja direktne savjetodavne pomoći suicidalnim i depresivnim osobama. Stručna je pomoć dostupna telefonskim putem na broju 0800 123 123 svakim radnim danom od 10-22h, kao i putem e-maila na adresi pomoc@pomoc.hr