Ne, ne nisu to riječi našeg ministra Marića već Britanskog ministra financija koji je ostavku podnio upravo isti dan kad i naš, sad već bivši, Marić. Toliko godina vježbanja demokracije koje u nogama ima Velika Britanija, naučila je njihove dužnosnike jasnom i otvorenom komuniciranju sa svojim poslodavcima, što  upravo i jedino jesu njihovi birači, građani Velike Britanije. Nije da nema muljanja, mita, korupcije i afera svih vrsta, ali nikad ne prolaze samo tako bez ikakvog obrazloženja i/ili sankcija. Jednako kao što, kad se nekog uhvati s prstima u pekmezu, nema rasprave o tome treba li taj i takav ministar otići. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je dozvolio da ga 'uhvate'.

U malenoj Hrvatskoj koja tek uči abecedu demokracije to nije tako i dugo  neće ni biti. Zato je sasvim normalno da, po nekima najuspješniji ministar u Vladi, ode bez suvislog obrazloženja. Kriteriji uspješnosti jesu smanjenje deficita i relativno dobro balansiranje financija, ali oni ionako nisu u rukama ministra već u rukama politike. Jednako kao što reforme nisu stvar pojedinog  ministra, nego političke volje i procjene Vlade,  ove, kao i svih prijašnjih. I tu dolazimo do političkih odluka koje se oblikuju kroz političku volju, sposobnost i ciljeve vladajuće stranke i njenih čelnika.

 U ovim vremenima, kad je zbog recesije izazvane ratnim događanjem u Ukrajini i krizom energenata teško i gotovo nemoguće ostvariti zacrtane fiskalne ciljeve, ma tko god bio ministar financija, teško može išta ozbiljno učiniti s brodom koji tone, posebno ne u okvirima vječno odabrane politike statusa Quo ili popularno - ne talasaj. Niđe pojasa za spašavanje! Ne talasaj znači, ne diraj zdravstvo osim malo kozmetički, ne reformiraj Pravosuđe, osim deklarativno, prosvjeta je u problemima, ali nije to od neki dan pa je bolje pustiti. Ne diraj preveliku i nepotrebnu administraciju koja koči gospodarstvo jer to su nam pouzdani glasači. Mirovine tako i tako nemaš odakle. I zato ne tugujte za Marićem jer kakve veze ima zna li ovaj novi ministar Primorac više ili manje od Marića. Baš nikakve.

Davno i toliko daleko je vrijeme kad su učenici, ali i roditelji imali poštovanja i respekt prema profesorima. Tada nikom nisu trebale instrukcije zbog pretrpanih programa većinom nepotrebnim gradivom, zbog čega  se sve gradivo stiglo temeljito obraditi. Nijednom roditelju nije bilo na kraj pameti napadati profesore zbog loše ocjene njihovog djeteta. Sada su se stvari potpuno promijenile i gotovo svaki profesor, svaki učitelj satima može pričati o stalnim pritiscima roditelja, ali i vlastitih ravnatelja. O bezobrazlucima učenika i napadima koje gotovo svakodnevno trpe, uvijek uz podršku i razumijevanje njihovih ambicioznih, ali odgojno nezainteresiranih roditelja. Potplaćeni profesori gube volju voditi bitke  i popuštaju nemogućim pritiscima. Nigdje na svijetu nema toliko odlikaša kao u Hrvatskoj u kojoj se svaka ocjena ispod petice tretira neuspjehom. Ispada kako su mali Hrvati lumeni, i za prirodne, i za društvene znanosti, jednako kao i za umjetničke predmete. Stvaramo djecu sa psihičkim poteškoćama zbog stresa i nevjerojatnog pritiska na petice iz svih predmeta. Sve više gradiva koje se utrpava u programe tjera na bubanje dok je razumijevanje onog naučenog kao i razmišljanje i zaključivanje u rubrici pod manje važno ako ne i nevažno. Nitko se u to ne želi petljati. Ne talasaj!

Prije nekih desetak godina, ođe u Gradu, otac je došao s bejzbol palicom napasti ravnateljicu i profesoricu koja je dala jedinicu njegovom lijenom potomku. Mislite da je zvana policija, prosvjetna inspekcija?  Ravnateljica je sve zataškala jer nije baš dobro da škola 'uđe' među one problematične pa je radije 'blago uvjerila' profesoricu da izmijeni jedinicu u neku trojčicu. I što? Ništa, profesorica je danima ispirala gorak okus nemoći, ali pomirila se nečim što se svakodnevno i redovno događa u hrvatskim školama. I to znaju, i profesori, i ravnatelji, i sindikati, i prosvjetna inspekcija, i ministar, i svi njegovi suradnici. I svi se slažu kako to nije dobro. I onda sve dalje po starom. Ali barem znamo, eto, kako to nije dobro.  

Kad pritisak napravi jedna jednako tako ambiciozna mama, koja je pritom i sveučilišna profesorica, stvari izgledaju još i gore nego obično. Posebno kad je ta mama 'prva dama Hrvatske', supruga predsjednika koji svojom 'bejzbol palicom' udara  sve redom, bez zadrške, i kad je u pravu, i kad nije. Pa je rukovođen drugačijim kriterijima branio mamu jer je mama, a napao sve ostale jer su mu to 'metnuli'. Ha, vjerojatno i jesu jer o drugim takvim pritiscima se šuti pa i kad se radi o poznatim osobama s pozicija moći, kojih je itekako bilo u pritiscima na profesore. Sve to nimalo ne mijenja poraznu činjenicu koju nikakva Prosvjetna inspekcija neće i ne može promijeniti. Prosvjetni sustav je nakaradan i neodrživ i neće ga promijeniti udaranje po 'prvoj dami' koja je navikla živjeti u sustavu koji tako funkcionira i  kojeg je i naš predsjednik stvarao i podržavao, bez imalo volje za promjenom. I zato svakodnevno svjedočimo nepristojnim ispadima, ne talasanju uz povremene brutalne napade bejzbol palicama. Jedina stvarna žrtva nakaradnog sustava, koji podržavamo svi nečinjenjem, su klinci, uključujući i predsjednikovog sina, ni krivog, ni dužnog obješenog na stup srama zbog 'viših' interesa. I na Pantovčaku, i u Banskim dvorima. Kakve su šanse da ti klinci jednog dana doista promijene ovu kloaku u kojoj smo zapeli? Eto vas.