Važna je to simbolika, asocijacija na svjedočanstvo o posljednim trenucima u životu Isusa Krista koji je skapavao na jeruzalemskim "via dolorosama". Sa svake postaje, kako je vjernicima poznato, ostaju poruke svijetu o Božjoj riječi što bi trebalo upravljati našim životima, kao podsjetnik poniznog načina na koji je Isus, kako svjedoči Biblija, bio spreman odreći se privilegije božanstva kako bi osigurao put do spasenje kroz svoju žrtvu.

Sve je to tako lijepo u duhovnom svijetu zapisano, ali svjetovni ima neka druga pravila, ona koja su po mjeri čovjeka, pa od tud i raskoraci u samoj praksi, kako to i bude kad se jedan svijet odvija drumom, a drugi šumom.

Jer, Isus je skončao u mukama iz kojih simbolično treba niknuti novi svijet, onaj bez zla i podlosti, a što je danas ostalo od svega?

„I nama, dok gledamo s visoka naš Grad, đavao nudi pogodbu: ako mi se poklonite, sve ću vam to darovati,“ istaknuo je biskup, kazavši da „pokloniti se đavlu“ znači „sebe i svoje interese staviti ispred općih interesa; to znači gledati samo sebe i svoju korist, samo grabiti, uzimati sve više, a sve manje davati. To znači preokrenuti onaj Isusov sustav vrijednosti u svoj vlastiti sustav, gledati kako više imati, a manje biti, kako više uživati, a manje služiti“.

Upravo u tim riječima jest vedrina sveopće tuge ne samo nad Isusovim stradanjem, nego proistekle i iz činjenice da zlo sve više predvladava nad dobrom, pohlepa nad davanjem, mržnja nad praštanjem i da vrag sve viša uzima pod svoje. Vrijedna je to poruka biskupa Uzinića.

Ali, treba istaknuti i poslanje Mate Uzinića koje je ovaj križni put prešao najviše u sjećanju i empatiji, koji nije govorio ni o ustašama, ni partizanima, ni o zabrani pobačaja ili pak kroz odioznost prema Srbima. Njegovo kazivanje o križnom putu bilo je podučavanje o ljudskosti. Na koncu, možemo li zamisliti njegove kolege u osobama Košića, Pozaića, Jezerinca, a i još ponekih svećenika, možemo li zamisliti u što bi oni pretvorili tu svetu stazu?

Dakle, križni put na Srđu ima svoj simbol i svoju poruku, koju je tako snažno apostrofirao Uzinić. Ali, onda kad taj put u sebi nosi sve ono što mu Biblija dodaje, a čovjek oduzima, onda je pitanje koliko se on živi u stvarnim životima humanosti i plemenitosti. A kad znamo da nije tako, a uglavnom nije, postaje to tek puka i formalna svetkovina zgodnog trenutka. 

Bilo je među šetačima sigurno onih koji nisu zavrijedili naći se u koloni štovatelja Isusova stradanja, ali ako su ih biskupove riječi barem za momenat bacile na razmišljanje, možda će se tu naći i nešto uzroka dobrote, male ljudske i toliko potrebne. 

Bez obzira na snagu vjere u nama. Najmanje s obzirom na snagu vjere u nama.