Što ćemo sad? - zabrinuto su se šaptom pitali finski ministri. Da pošaljemo nekog pregovarača Milanoviću? Hoće li ga htjeti primiti? Može li nas Hrvatska napasti? -  zabrinuto je šaptao ministar kulture. Ne pričaj gluposti! Hrvatska je u NATO savezu odavno -  ljutito mu je odbrusio ministar obrane. Što ćemo? Hoćemo li zvati Grlić Radmana, možda može nešto napraviti? Ne budi blesav, taj nikom ne može pomoći, treba zvati Bidena, on jedini možda može reći koju dobru za nas. A Plenkovića? -  uporno će ovaj. Nemoguće, Plenković je danima zauzet lovom na nove ministre, nije mu lako, nitko ne želi biti ministar, još će jadan morati onog Filipovića stavit' jer nitko bolji neće. A da Milanoviću pošaljemo košaricu s cvijećem i dobrim željama? -  došapnula je ministrica poljoprivrede. Ni cvijeće, ni voće, ništa to njega ne zanima. Nije to tako ludo - ubacio se ministar zdravlja. Žena mu se zalaže za zdrave obroke i prevenciju pretilosti, možda preko nje? Ne ludujte -  dobaci im ministar vanjskih. Da ju imalo sluša, ne bi bio na rubu pretilosti. Nema nam druge nego mu se pokušati nekako umiliti. Što ja znam, nešto kao preuvaženi i po nama, najmudriji predsjedniče molimo vas...  

Ma što činili kako bi  pridobili Milanovića na svoju stranu, čini se kako su teški dani  pred tom jadnom zemljom Finskom.  Milanović ih ima na piku jer su se usudili kemijskom olovkom bockati u oko bijesnog meda. Osim toga, što se oni tamo prave neki Finci. Srećom po Finsku, Zoki ima puno posla s Udbom i preostalim udbašima pa ih traži okolo bojeći se da ne zametnu tragove. Istina, gotovo svi  ti starci su devedesetih skupa s Perkovićem prešli u HDZ što je prilično snervalo tadašnji SDP. Iako Plenki tad nije bio u HDZ-u, Zokiju je on  Udbašenko i gotovo. Što zapravo muči našeg Zokija? Ako tako pljuje Udbu, zašto hoće osloboditi Perkovića, glavnog udbaša među hrvatskim udbašima? Hehe, nije Zoki blesav, ako ga pomiluje, najmanje što mu Perković može,  zahvale radi, je prokazati jednog i jedinog koji ga zanima, inače jako dragog Plenkiju, druga Sovu. Drug Sova je ovih dana navodno jako aktivan, zivka generale, zahtijeva, malo im prijeti, malo obećava. Taj Perković, kojeg je Tuđman uzeo pod svoje, u Sovinoj već malo kvasinastoj svijesti, jedini je krivac što on te davne 2008. nije postao predsjednik Sabora, nego dobri naš Luka Bebić, što im je i pomutilo prijateljstvo. Sova, zlopamtilo kakvo već je, tu uvredu do kraja života neće zaboraviti. Zoki pak samo čeka da udari po Sovi jer mu to dođe k'o krunski dokaz svih udbaških marifetluka u HDZ-u. Za neke zločestoće koje mu dolaze iz Vlade, najodgovornijim smatra tog zlobnika, druga Sovu. Računa da su oni preostali SDP-ovi već svi, ili umrli, ili su u dubokoj mirovini.

Je li to dovoljan razlog zbog kojeg Zoki tako udara po Plenkiju, pokazuje figu i čak mu se omakla i psovka? E, nikad stvari nisu tako jednostavne. Kad je došao u Ured predsjednika najavio je kako pomilovanja, kao milost predsjednika države, što se njega tiče, treba ukinuti. I doista, dosad nije baš nikoga pomilovao, iz čega je lako zaključiti kako mu je jezik bio brži od pameti, što će kasnije postati i obilježje njegovog stila ili karaktera, što god. Pomilovati ili ne pomilovati pitanje je sad. Koga? Nikog drugog nego stare udbaše koji usput, imaju i status branitelja. Kvragu i ta moja jezičina, na trenutak je pomislio Zoki, ali ne zadugo jer se dosjetio kako to riješiti. Samo je podmetnuo trulu dasku (čitaj pismo) i ne lezi vraže, odmah su nagazili i nastao je kaos u HDZ-u  pa su počeli udarati po Zokiju koji oslobađa Udbaše. Tu ih je čekao pa zakuhao rat, nakon kojeg će svi zaboraviti njegovu odluku o tome kako neće nikoga pomilovati. Finci su samo kolateralna žrtva Zokijevog izazivanja totalnog kaosa i potresa  koji ga zabavlja više od ičeg na svijetu. Takav mu je karakter, što se tu može. Nema moći, ali zato ima grozan karakter. 

U međuvremenu je potres u BiH protresao cijelu Dalmaciju, i to opako. Pa smo više nego obično čitali mišljenja seizmologa o seizmološkom stanju Hrvatske. Šokantan je podatak kako je područje Dubrovnika najugroženije s mogućnošću potresa od sedam do čak devet stupnjeva.  Na nivou cijele Hrvatske  u gradnji novih objekata  obavezno je osigurati stabilnost objekata do sedam stupnjeva. Zašto u ovoj županiji nije devet? Zato što bi to kompliciralo propise. Ovako doneseš jedan isti za sve. U našoj maloj prereguliranoj zemlji baš to su odlučili, ne komplicirati. Meni se čini da je jedan od prioriteta zaštititi jednu i jedinu neponovljivu staru  jezgru Grada. I to bi definitivno trebao biti  prioritet  i Zavoda za obnovu, DPDS-a, Grada, ali i Države. Konstruktivna obnova u staroj jezgri. To je ono što treba sačuvati generacijama koje dolaze zbog čega je  neophodan  i financijski i stručni model učvršćenja na najjače. To je tema puno važnija od Udbe i sličnih travestija kojima naša politika obiluje. Čuvajte sebe i svoje, nadajmo se da će se tlo smiriti i da smo za ovo desetljeće završili s potresima. Osim, naravno, onih političkih koji tresu samo tamo gdje ih se još ozbiljno shvaća. Eto vas.