Tu su najmanje dvije stvari koje bis e trebale analizirati.

S jedne strane tu medicinski aspekt, činjenica da Covida 19 virusu dosad nema lijeka i pokorio je svijet. S druge strane, tu su ljudi, čiji realiteti će se promijeniti jer će se svijet - stubokom promijeniti. I to je pitanje budućnosti koju je iz ove perspektive teško sagledati, a sadašnjost je konfliktna u svakom smislu, prvenstveno kroz strah kojemu naplaćujemo svoj ogroman danak.

Svjedočimo zaista puno toga što se događa oko nas na svakodnevnoj bazi. Sve što je ljudski valjda ne može iznenaditi.

I mnoge su tu nakane lijepe, za lijepu svrhu.

Recimo, kako s ljudske ravni opisati zašto kvartovski klipan koji jurca svojim automobilom 160 kilometara na sat i spreman se uvijek narugati slabijem od sebe sad u predvorju zgrade ostavlja poruku kako je spreman pomoći?

On će uistinu sve dati za pomoć. Je li zato dobar čovjek? Ili je loš čovjek zbog onog prethodno spomenutog? Na to pitanje niti najveći filozofi ne mogu dati odgovor. To je ono što bi Andrić nazvao s dva lica života koja se ne mogu sagledati u isti mah već se gledajući jedno, drugo mora izgubiti iz vida. Dakle, iste, ponekad vrlo slične pobude tjeraju nas da drugačije reagiramo i ništa se tu olako ne bi smjelo smatrati dobrim ili lošim.

A i vrijeme je teško. Svako takvo vrijeme kojega nosi strah ima svoje profitere. 

Imamo tako ratne profitere, veće ili manje krimose koji u krizi dođu na svoje te vjerojatno u drugim odnosima ne bi imali sa životom šanse. Ali nema tu samo ratnih profitera, imamo tu i one emocionalne, koji nekako pronađu načina kako "ribati" tu ponešto sentimenta pa zabijaju nos gdje im jest i gdje im nije mjesto.

Tu je sva sila onih "stay at home" parolama, može to čak biti simpatično,i to što one rade ima smisla, ali i tu se radi o gruboj podjeli, prigrljivanju uloge za koju se smatra da je društvo odredilo da subjektu pripada. 

Ukratko, društvo se brzo snašlo u svoj ovoj gunguli. Šljokičaste cure poručuju da se ostane kod kuće, muškarci rade ono što im najbolje idu - zaduženi su za spenze u trgovinama i biranja šestolitarskih pakiranja mlijeka. Pritom, recimo, ministar Beroš je bogomdan, dok je onaj kojega je zamijenio valjda čisti demon, sve to skupa dovodi se u vezu s ratnim stanjem i nekakvim zajedništvom, ma koliko god je to ustvari trapavo kazati. 

Puno je tu primjera koji govore kako je sve pronašlo svoju ulogu, pa eto i oni koji bi birali tko će ostati kući.

Neka se razumijemo - preporuka da se stoji u svojim domovima je sigurno dala svoje vidljive rezultate. I treba stati doma što je više moguće jer je empirijski dokazano da to pospješuje suzbijanje zaraze.  Ali to ne znači da si neki trebaju dati za pravo da "love" nedisciplinirane, vjerujuća da je njihova mjera ograničavanja slobode jedina važeća, kao u vremenima okova nenarodnih sistema, koji nemaju milosti prema romantičnim dušama.

Postoje nadležni za kontroliranje poštivanja uputa, oni koji su verificirani da kažnjavaju neposluh, ne treba tu još i građanska pokornost dokazivanja da se drži linija.

Neki bi toljagom kidisali na one koji kišu i koji su im tek tako sumnjivi kao prenosioci zaraze, a situaciji ne pomažu i neki novinari, koji u skladu sa svojim poslom uz geslo "neka se razapne" na stupove srama stavljaju sve one koji se usuđuju čak i drugačije misliti. Tako svjedočimo kako bi neki i imena zaraženih, ali i onih u samoizolaciji, valjda da ih bolje demoniziraju u društvu.

Previše je tu pravih i lažnih junaka. Spomenuli smo ministra Beroša. On jest junak naših dana koji je ustoličen u pravo vrijeme, ali pitanje je jesmo li i u tome realni. Što nam novi ministar radi u biti više od svoje krute administrativne uloge u svemu?

Koronavirus će bez sumnje potrajati, još uvijek nema kvalitetnih naznaka da će se pronaći adekvatno cjepivo. I ta činjenica zahtijeva itekako solidarnosti i empatije jednih prema drugima. Ali ne znači i da treba izgubiti slobodan duh, sposobnost razmišljanja i svojevrsne upitanosti prema svemu onome što nas okružuje.

Piše Albert Camus u svojoj "Kugi" objavljenoj prije sedamdesetak godina: "Svatko od nas nosi neku kugu, jer nitko od nas nije riješen zaraze. Čovjek se mora neprestano kontrolirati da ne bi u momentu rastresenosti nekome puhnuo u lice i prenio mu infekciju. Virus je na kraju krajeva prirodan, a pošten je onaj koji nikoga ne inficira svojom zlom voljom."

Upravo u tome, u pišćevoj poruci i jest svrha svemu. 

Ne inficirati nikoga zlom voljom. Iako je ovaj virus posijao na tisuće smrti, priznajmo, zla volja bolnija je i tužnija i od same korone.