Kune (Mustelidae) su porodica psolikih zvijeri. Razvili su se prije oko 40 milijuna godina (oligocen) usporedo s razvojem glodavaca. U ovu porodicu pripadaju i kuna zlatica, lasica, tvor, hermelin, jazavac i vidra. Kad se govori o kunama, u Hrvatskoj se najčešće misli na  kunu bjelicu ili na kunu zlaticu. Osobno,  kad je riječ o kunama, hvatam se jedino takuina. Zbog krvoločnosti i proždrljivosti čine znatne štete, ali i koristi uništavanjem štetnih sitnih glodavaca. 

Po svemu navedenom  kune ima svuda, u Rusiji čak nešto više vrsta nego drugdje, ali ih ima  po cijelom starom kontinentu i u velikom broju obitava diljem Balkana. Zato ne čudi sto je BiH lani izdala marku na kojoj je kuna jer su i njihove šume pune kuna pa ih smatraju 'svojim' životinjicama. Po čemu je ta mala životinja tako značajna za Hrvatsku nije lako detektirati, jer jednako tako u našim šumama ima lisica, veprova, srna i tolike raznovrsne divljači kao uostalom i diljem kontinenta. 

 Fascinaciju kunom s prvim štovateljem Pavelićem dijelio je i predsjednik Tuđman zbog čega naša prva nacionalna novčanica nosi naziv kuna. Što onda znači da i nije prva. Tuđman je odricao kontinuitet hrvatske državnosti vezan uz Endehaziju čime je otklonio i pojam “ustaška država“. No novčanicu je nazvao kunom kako bi zadovoljio i one koji su hrvatsku državu smatrali kontinuitetom Pavelićeve države. O svim tim povijesnim silnicama mogao bi se puno još mrčiti papir, ali bilo bi  besmisleno i otužno. Ipak, prelazak na euro bila je prilika ostaviti kunu u ropotarnici povijesti gdje i pripada, ali geniji su odlučili drugačije. Odabir motiva koji će se naći na kovanicama hrvatskog eura  je potpuno nemušt i ne ostavlja dojam pametnog proizvoda, a kamoli obrazovanog uma. Druga vjerojatnija opcija je obično politikantstvo, što je još poraznije.

Neka ekipa je pokrenula zanimljivu inicijativu da se umjesto kune na kovanicu stavi Dalmatiner, pas porijeklom iz Dalmacije i zahvaljujući Disney produkciji  poznat širom planeta. Bez imalo sumnje puno ljepši i smisleniji  izbor od kune.  Jednostavno pitanje o tome što je hrvatsko  najprepoznatljivije u svijetu značajno bi olakšalo  genijima koji su smišljali što staviti na euro. Dobro, prvi je nogomet, poglavito Šuker i Modrić, ali hajde razumijem što dečki ipak nisu dobili kovanicu, ali što je sljedeće? Kravata, svi je nose ne znajući da porijeklo vuče od hrvatskih vojaka.  Dubrovnik, često ne znaju u kojoj je zemlji, ali za Grad znaju. Predivna Plitvička jezera nisu ni razmatrana.  Faust Vrančić, Penkala, otac daktiloskopije Hrvat Vučetić. Glagoljica svakako ima značajno mjesto u hrvatskom kulturnom naslijeđu, zašto ne i Bašćanska ploča, Meštrović, Vlaho Bukovac i još brojna  imena koja su itekako zadužila svijet, uz Teslu naravno,  bilo znanošću ili umjetnošću. Nije valjda da je kuna nešto po čemu se najbolje  prepoznajemo? Kuna je postala i ostala paradigma naših umišljaja, kompleksa, nekad više, nekad niže vrijednosti, bremenite povijesti, laži i prevara, i nedostatka odgovornosti na svim razinama. 

Sve to je tipična hrvatska priča i to što se događalo, uključujući i 'nesretnog' mladog dizajnera i njegovu škotsku kunu, koja je isto tako mogla biti i ruska, i bosanska, i srpska ili engleska, samo je mali okvir Hrvatske u kakvoj živimo. Uz neznalice ili oportuniste, svejedno, koji je doživljavaju kao vlastitu prćiju. Ovaj put sve se odvijalo  pod pokroviteljstvom HNB-a, institucije koju tresu skandali, za koju smo često mislili i vjerovali da je doista neovisna od igara na kakve smo  oguglali u našoj hrvatskoj priči. Ali nije jer sasvim je ugodno i dobrodošlo  uklopiti se u našu svakodnevicu. Svakodnevicu u kojoj je udarna vijest  prva lopata zakopana za prvu kuću na Banovini, dvije godine nakon potresa. Eto vas.