-Ovo je vozač koji je kamionom usmrtio dvije djevojčice na A3 – vrišti naslov s hrvatskih portala ispod koje se prostrla fotografija muškarca koji je uzrokovao prometnu nesreću u kojoj su život izgubile dvije mlade osobe.

Kliknem fotografiju kako bih ju uvećao, pa stanem potanko gledati „vozača koji je kamionom usmrtio dvije djevojčice na A3“. Vidim prosijedog muškarca oborenog pogleda kojemu policajac otvara vrata automobila, jer zbog lisica na rukama sam ne može obaviti tu najjednostavniju radnju. Sjena policajca pada na prsa umornog bića točno po sredini bijelih slova koja se ističu na plavoj podlozi. Zbog položaja policajčeve ruke teškom mukom čitam: Palčić gore – naša snaga je njihova hrabrost. Riječ je o sloganu dugogodišnje humanitarne akcije, koja je pokrenuta kako bi se pružio što bolji početak života prijevremeno rođenoj djeci.

Znači, „vozač koji je kamionom usmrtio dvije djevojčice na A3“ je osoba koja u trenutku privođenja nosi majicu podrške jednoj od najvažnijih humanitarnih akcija u povijesti Hrvatske. Nadalje, o njemu saznajemo kako u trenutku nesreće nije bio pijan, kako i sam ima dvije male djevojčice, a do sada je, u četiri desetljeća dugoj karijeri vozača, imao svega tri evidentirana prometna prekršaja - malo prekoračenje brzine, sigurnosni pojas, te nešto s tahografom. Ja osobno tri prometna prekršaja u prosjeku počinim još dok otključavam auto – priđem mu prevelikom brzinom, tipkam nešto po mobitelu i ne pogledam mrtvi kut da se ne sudarim s kakvom babom što nosi spenzu. Znači u četiri sekunde bez da sam uopće upalio auto ja napravim identično prometnih prekršaja koliko čovjek koji 40 godina za kruh zarađuje vozeći kamione.

Ajmo sad ozbiljno – da meni sutra dijete (nakon deset godina vozačkog staža) dođe i kaže kako nikad u životu nije vozilo pod utjecajem alkohola i da je uvijek poštovalo ograničenje brzine, ja bih se zabrinuo. Pa jebemu mater, svi smo mi bar jednom vozili malo pod alkoholom i brže nego što je propisano – čak i ako ovoga nije bilo, događali su se nekakvi blackouti u vožnji kad bi ničim izazvani odjednom zablesili i napravili neku glupost. Naravno da ne opravdavam prometne prekršaje, nego samo hoću reći da ne postoji vozač koji je uvijek savršen. Jedini tko nikad nije učinio nikakav prometni prekršaj je netko tko nikada ništa nije vozio. Još lako za brzinu i alkohol, ali što je s umorom, koji je najgori od svega, a policija ga uopće ne može kontrolirati. Kad će testovi za provjeru nedostatka sna i dramatična priopćenja policije u vezi toga? Skrivio je prometnu nesreću, jer je u krvi imao pet promila umora.

Uglavnom, svima koji voze može se dogoditi prometna nesreća. Važno je shvatiti da svaka prometna nesreća nije ista bez obzira na smrtne posljedice. Recimo, idiotsko ponašanje u prometu treba najstrože kažnjavati bez obzira je li netko poginuo ili ne. Ako netko (pijan) jurca naseljenim mjestima, gradovima, križanjima…, prestiže u mrtvim bogenima, trka se ulicama, vozi pod velikim utjecajem alkohola, droge i slično, takva ponašanja treba radikalno sankcionirati, a pogotovo ako ih počinitelj ponavlja. Kod ovoga konkretnog slučaja nije riječ o debilnom ponašanju – tu je ili nešto zakazalo na kamionu ili je vozač doživio blackout zbog umora. Slaba je to utjeha obitelji poginulih djevojčica, ali vozač nesreću nije izazvao nekim svjesnim rizičnim ponašanjem poput primjerice namjernog prolaska kroz crveno na velikom križanju.

Upravo zbog toga što smatram kako je vozaču kamiona i njegovoj obitelji jednako teško kao i obiteljima žrtava – siguran sam da bi se vozač rado zamijenio – iživcirao sam se zbog ovakvih lešinarskih naslova u medijima. Odmah sam počeo zamišljati scenu kako zbog kršenja novinarskih načela i nedostatka etike pišem tekst o novinaru koji je objavio naslov o „vozaču kamiona“.

-Ovo je novinar kojeg je majka rodila kao kretena – vrišti naslov s Dubrovačkog dnevnika ispod kojeg se prostrla fotografija muškarca koji je smislio naslov za prometnu nesreću u kojoj su život izgubile dvije mlade djevojčice.

Objavim tekst, pa ljudi klikaju fotografiju kako bi ju uvećali – potanko gledaju novinara koji je naslovom usmrtio pozitivne osjećaje dviju malih djevojčica vozača. Vide muškarca u kasnim tridesetim godinama oborenog pogleda kojemu policajac otvara vrata automobila, jer sam ne može obaviti tu najjednostavniju radnju zbog lisica na rukama. Sjena policajca pada na prsa umornog bića točno po sredini bijelih slova koja se ističu na plavoj podlozi. Zbog položaja policajčeve ruke teškom mukom čitaju: Oteli ste medije – novinarstvo ne damo. Riječ je o sloganu dugogodišnje humanitarne akcije Hrvatskog novinarskog društva, koja je pokrenuta kako bi se pružio što bolji početak medijskog života prijevremeno rođenim novinarskim tekstovima.

Znači, „novinar koji je naslovom umrtvio osjećaje dviju malih djevojčica“ je osoba koja u trenutku privođenja nosi majicu podrške jednoj od najvažnijih prosvjednih akcija u povijesti Hrvatske. Nadalje, o njemu doznajemo, kako u trenutku pisanja naslova nije bio pijan, kako i sam ima dvije male djevojčice, ali i dva velika kredita. Do sada je u dva desetljeća dugoj medijskoj karijeri imao svega tri evidentirana novinarska prekršaja – malo prekoračenje kartice teksta, nepouzdani izvor, te nešto s faktografijom. Ja tri novinarska prekršaja u prosjeku počinim još dok razmišljam o čemu ću pisat – prekoračim u mislima jebanje matere nekome, a naravno da su tu i klevete, uvrede i razne druge neprovjerene informacije.

Naravno da ne treba opravdavati novinarske prekršaje, ali novinari danas jure i žure kako bi pridobili što više klikova. Krajnji novinarski proizvod je publici besplatan, pa mediji jedino žive od klikova odnosno reklama. Novinari koji su objavili naslov - Ovo je vozač koji je kamionom usmrtio dvije djevojčice na A3 – mogu se kladiti, uopće nisu imali loše namjere. Naravno, pogriješili su, naslov je ružan, gadan, lešinarski, ali oni su samo odrađivali svakodnevni posao kako bi svome mediju omogućili što veću klikanost i čitanost. Oni su programirani da tako rade, jednostavno je današnje novinarstvo takvo kakvo jest.

-Loša publika želi loše medije – davno je još rekao Henrik Ibsen.

A publika je i u Ibsenovo doba i danas jednako loša. Umjesto da javnost napada uzrok lošeg stanja u medijima – besplatni internet i sve negativno što je u paketu došlo s tim – ne, oni kritiziraju isključivo posljedice srozavanja novinarske struke kojoj su i sami itekako pridonijeli. Naime, oni obožavaju čitati sve slojeve crne kronike, a kad im novinari to omoguće, pljuju ih. Sve je to veliki, začarani krug u kojemu nitko nema empatije za drugog. Novinari nemaju empatiju za vozača kamiona, ne mogu se staviti u njegovu kožu raspadnutog čovjeka oborenog pogleda, publika nema empatiju za novinare, koji sigurno ne žele 'ubacivati' ovakve vijesti, jer su novinarstvo na početku karijere zamišljali skroz drugačije, možda i žele izaći iz cijele te profesije, ali nije lako mijenjati struku kad imaš dvoje male djece i dva velika kredita, a vlasnici medija nemaju empatije niti za vozača kamiona niti za novinare, jedino suosjećanje koje oni u životu imaju je ono prema tablici u Excelu na kraju mjeseca ako je u plusu. Svijet tako funkcionira - prvo se nekoga pljuje, pa se tek onda o njemu razmišlja, ako se uopće ikad razmišlja.

Da, novinari su teško zasrali s ovim naslovom – ali tko god je popljuvao te novinare napravio je potpuno isto što i oni. Osudio je drugog bez da išta o njemu zna i bez da išta želi saznati.

-Ovo su ljudi koji kroničnim nedostatkom empatije usmrćuju pozitivne osjećaje po A3 stranicama i društvenim mrežama – tako nekako glasi točan naslov dijagnoze modernog homo sapiensa.