Cijelu stvar u ime SDP-a pregovarao je Peđa Grbin. Ideja o tome kako bi stručnost trebao biti glavni uvjet za izbor sudaca najvišeg suda u državi brzo je uvenula u međustranačkom dogovaranju HDZ-a i SDP-a. Najvažnije je bilo uhljebiti svoje vjerne, islužene i/ili kompromitirane kadrove.  Rečeno, učinjeno. U ime uspješnog izbora sudaca Ustavnog suda cvjetali su od zadovoljstva, i Zoki, i HDZ. Stoga, nema ni najmanje dileme kako je Ustavni sud, uz nekoliko stručnih iznimaka,  rezultat političke trgovine dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj.  To su najmoćniji ljudi u zemlji, izabrani dvotrećinskom većinom u Saboru na mandat od osam godina, dakle, za trajanja dvije vlade. 

Ustavni sud  iznad je političara i cijelog pravosudnog sustava i jednostavno nema načina suprotstaviti  se njihovoj  arbitrarnosti, pristranosti  pa i povremeno vrlo zamagljenoj stručnosti. Ni Zoki, u koaliciji s Mostom, ne može ih ukinuti, što je našem Zokiju kristalno jasno, ali lupetanje je njegov habitus. Drugo je pitanje zašto suci Ustavnog suda, s realnom moći koju imaju, nisu izborili  neovisnost od politike, donošenjem isključivo stručno na Ustavu  utemeljene beskompromisne odluke. Jednostavno zato što im ista ta politika treba, bilo za reizbor, bilo za nastavak karijere u nekom europskom tijelu ili kako se ne bi čeprkalo po njihovim prijašnjim (ne)djelima. Naravno, nisu sve odluke Ustavnog suda kompromitirane pogodovanjem vlasti. Uvijek je to igra, malo povuci, malo otpusti. Živimo u zemlji u kojoj je korupcija gotovo legitimna, jednako kao i pogodovanje svih vrsta, čiji su predvodnici oni na vlasti i sukladno tome, imamo sasvim solidan Ustavni sud. 

Posve ista je situacija u cjelokupnom pravosuđu, ali i u Državnom odvjetništvu. Dok god je predsjedniku države normalno javno prozivati Državno odvjetništvo i govoriti im koga treba istraživati, a predsjedniku Vlade nazivati šeficu DO-a s istom idejom, zašto bi bila sporna bilo koja odluka najvišeg suda u Državi?  Ipak, zanimljiv je taj strah od referenduma u naših političara. Nikako ne vjeruju svom narodu. U narod se ne možeš pouzdati. Što narod zna onako blesav i neuk. Povjeruju nekim đavoljim odvjetnicima, babama vračarama, jednako kao i nekim karikaturnim političarima. I eto ti belaja. Sigurno je sigurno. Kao da nemaju dosta muke svake četiri godine oko redovnih izbora jer nikad ne znaš što će tom blesavom narodu pasti na pamet. Vrag nikad ne spava. Taman posla prolaziti sličnu agoniju s referendumom. I što Švicarci? Niđe veze. Kakva je to uopće usporedba? Svima je jasno da su Švicarci Švicarci.  

U međuvremenu nam je Beroš, vezano uz slučaj Čavajda, objasnio kako nije kontaktirao gospođu Čavajda zato što je on, trenutno, više ministar nego čovjek. Logično. Za trajanja te agonije s našim bolnicama u permanentnom prizivu savjesti, imali smo i Hod za život iz kojeg je Željka Markić neizlječivo bolesno dijete gospođe Čavajda onako umilno i intimno zvala Grgom, objašnjavajući kako će ga hrvatski liječnici izliječiti nakon poroda.  Tu  jedino može stati ona Baretova - 'bolje narkić, nego Markić'. Zbog svega toga, daleko negdje na horizontu, jedva se nazire poneko slovo od zazivanog: “People must trust us!“ Neka slova se gube i nestaju i sve više sliče na 'malo Morgen'. Eto vas.