Jer postoje oni, koji su 'viši', kojima naprosto smetaju smrad kobasice, ulja i one neke note s pozornice koje sluša većina hrvatskih građana jer oni su specifični po svemu, pa i po glazbi i to imaju želju naglašavati svakom porom svoga bića, i postoje oni koji su 'niži'. Koji su sinoć plesali, zabavljali se, družili, pili kuhano vino, zamislite, jeli kobasice i time počinili veliki grijeh prema nekad slavnoj Dubrovačkog Republici. Jer su u njoj ljudi jeli samo arancina i suhijeh smokava i nikad se nisu veselili ni družili.

Čak i ako se izuzme ta neprestana želja da drugima određuju kako će se zabavljati, čemu veseliti i na koji će način provoditi vrijeme, ostaje tu puno nekih proturječja koji pokazuju koliko zapravo sami sebi skaču u usta. Obično su to mahom ljudi iz kulture, umjetnosti, aktivisti, oni koji se pale na otvorenost, slobodoumlje, alternativnu scenu… Oni, svakako, prodaju ričetu za mjeru koja se u njihovim mozgovima  mijenja gotovo onako kako se mijenjaju godišnja doba.

Tako zimi tvrde kako Grad čine ljudi i kako on ne bi smio biti muzej. Šteta što istu filozofiju ne primjenjuju u ljetnom dijelu godine kad im smetaju turisti. Tada ponovno postaju glasni i primjenjuju suprotnu filozofiju. Smetaju im kruzeraši, smeta im zabava, smeta im glazba, smeta im smijeh, smetaju im turisti (premda gotovo do jednog u slobodno vrijeme vode ture po Gradu od kojih propisno zarađuju, a zašto i ne bi?) i najednom se svim silama trude zatrti život u tom istom Gradu i učiniti od njega ono što govore da ne treba biti – muzej, a ne Grad.

Da ne kažemo kako se oni, kao osobe koje vješto peglaju imidž slobodnih alternativaca, zaljubljenika u visoku umjetnost i nekonvencionalnost, gotovo uvijek pozivaju na jednakost, na svijet bez nacionalnih, vjerskih i inih obilježja, na potpunu slobodu duha. Sve te slobodne duše koje su se stoput dosad reinkarnirale, koje među gradskim mirima čuju šapat naših djedova, minulih vremena i koje su naprosto duhovno i intelektualno odavno nadrasle 'kobasičetine'  i tamo neke Frajle i Željke Bebeke, najednom kao da postaju zadrti primitivci, smatrajući da jedan dio ove zemlje njima pripada više nego ostalima.

U teoriji su kozmopoliti, sade drva, nisu panjevi jer svi udišemo taj kisik i svi smo na ovome svijetu jedno, a onda, kad je Dubrovnik u pitanju, on njima pripada više nego ostalima. Onda bi branili Talijanu, ili Nijemcu, ili Rusu, ili možda Slavoncu ('malo je ostalo nas fetivih') hodati Stradunom i upijati njegove ljepote, premda nijedna osoba otvorenog duha nikada ne bi smatrala da je Stradun više njegov nego što je njihov pošto za sebe često tvrde kako su 'stanovnici cijelog svijeta'. S druge strane, zaboravljaju sva ta manja mjesta i gradove diljem Europe po kojoj, bar se tako hvale, često putuju. Na romantična francuska mjesta koja su tijekom blagdana uvijek ukrašena u blagdanskom duhu i puna posjetitelja.  Polažu, dakako, ti stanovnici cijelog svijeta i isključiva prava na Stradun čak i mimo nekih svojih sugrađana pa bi brisali ono što većinu Dubrovčana ipak veseli, a nametali svoje sebične želje.

I u tome zapravo i jest cijela poanta. U pokušaju nametanja sebičnih želja manjine i stavljajući ih u prvi plan, i nauštrb želja većine sugrađana, i nauštrb želja onih koji ga posjećuju. U pokušaju prekrajanja Grada u skladu s njihovim sebičnim željama. Onako kao što je Luj XIV vikao: 'Država, to sam ja', tako oni viču kako su Grad i gaze po jednom od svojih načela u kojem tvrde kako su Grad ljudi, a ne pojedinac. A želju ljudi, posebno većine ljudi, trebalo bi poštovati.

U naletu iskazivanja svojih proturječnih stavova, kad argumenata ponestane, često ta priča krene u smjeru filozofije o komercijalizaciji. Jer kobasica, kućica i kuhano vino nisu  Božić. Pa i nisu. Ali su sasvim sigurno dio blagdanskog veselja. A u veselju nema ništa loše. Kako pokloni koji također spadaju pod konzumerizam i koje darujemo kao znak pažnje bližnjima neće pokvariti pravi smisao Božića, tako to neće ni kućice na Stradunu. Barem ne kod onih koji u sebi nose poruku Božića 365 dana godišnje.