-Gdje si bio devedeset prve? – upitao se svaki sredovječni navijač Boce Juniors nakon što je Gonzalo Martinez u nedjelju 9. prosinca 2018. na Santiago Bernabeu pogodio za konačnih 3-1, gol kojim je River Plate postao prvak Južne Amerike u prvom Superclassico finalu ikad.

Iako su se tifosi Boce itekako nadali da će njihovi ljubimci nakon 2-2 iz prve utakmice pobijediti u gostima najljućeg rivala i izjednačiti se po broju titula s rekorderom Independienteom, ipak su negdje bili skeptični, jer tradicija nije (bila) nikako na njihovoj strani - pobjede Boce u gostima kod Rivera u Copu Libertadores rjeđe su od prelazaka igrača iz Boce u River i obratno. Posljednji takav uspjeh u najvećem južnoameričkog klupskom natjecanju Los Xeneizes ostvarili su još u proljeće devedeset prve, eto zato se je te nedjelje svaki sredovječni navijač Boce pokušavao prisjetiti gdje je tada obitavao.

A davno je to bilo. Na mapi svijeta još uvijek su postojali Sovjetski savez, Jugoslavija i Čehoslovačka, Freddie Mercury je bio živ, Joža Manolić i Kirk Douglas tek su zakoračili u treću starosnu dob, Hajduk je na dresu nosio petokraku, Sjevernu Koreju vodio je Kim il Sung, Jugoslaviju je na Eurosongu predstavljao Bebi Dol s pjesmom Brazil, Barcelona nikad nije bila prvak Europe u nogometu, Osama bin Laden još se igrao s autićima, helićima i aviončićima, internet, mobilni telefoni i CD-ovi nisu postojali, a svijet još uvijek nije upoznao Sharon Stone u Prljavim strastima. E upravo u tom dalekom, današnjem klincu nepoznatom i neshvatljivom svijetu, slavila je Boca posljednji put u gostima kod Rivera u Libertadoresu. Na mitskom stadionu El Monumental Plavo-žuti pobijedili su Crveno-bijele 2-0 golovima nepoznatog nekog Gabriela Omara Batistute, mladog momka za kojeg nijedan ljubitelj nogometa izvan Buenos Airesa nikad nije čuo. Devetku Boce Juniorsa svijet će upoznati tek četiri mjeseca kasnije kada će se Argentina njegovim golovima prošetati do naslova prvaka Cope America što neće promaknuti ni predsjedniku Fiorentine Mariju Cecchi Goriju, koji će ga ekspresno dovesti u svoje redove.

Europa i ostatak svijeta tek će se u godinama koje slijede diviti čovjeku, koji je već ušao u legendu tog davnog 20. ožujka 1991. Naime, Batistuta je u Bocu Juniors prešao upravo iz River Platea, kojemu je odmah u prvoj sezoni nakon bijega zabio one legendarne golove, ali ne samo što ih je postigao, već ih je proslavljao kao da sutra neće dočekati. Mnogi igrači koji su prešli u redove najomraženijeg suparnika – a River i Boca najveće je rivalstvo na svijetu, luđe čak i od dvoboja Roma – Lazio, Fener - Galatasaray ili Celtic – Rangers - proveli su se loše i za mnogu skromniju biografiju. Kada je, recimo, legendarni stup obrane Argentine koja je osvojila Mundijal 86. Oscar Ruggeri prešao iz Rivera u Bocu, navijači su mu zapalili kuću i auto. Legendarni Hijo de viento, sin vjetra Claudio Caniggia igrao je prije odlaska u Atalantu, tri godine za River, ali kada se vratio u Argentinu potpisao je za Bocu. Tijekom sezone 1996. postigao je protiv bivšeg kluba hat-trick i slavio ga kao malo dijete rođendan. U Nunezu, kvartu Rivera, od tada je Caniggia persona non grata, i ljudi se kunu da više nikad nogom nije kročio u taj dio Buenos Airesa, čak ni u ona doba kada se uokolo El Monumentala prodavao najbolji kokain. Legendarni vratar Hugo Gatti pak bio je živuća legenda Boce – pomogao im je osvojiti tri domaće titule, prva dva naslova prvaka Južne Amerike i prvi Interkontinentalni kup protiv Borussije Moenchengladbach koju je predvodio napaljeni Berti Vogts - a onda mrtav hladan izjavio da je on čitav život navijač Rivera za kojeg je i kratko igrao. Danas, pogađate, iz sigurnosnih razloga ne živi u Buenos Airesu, nego u Španjolskoj.

Tko god je prešao iz Rivera u Bocu ili obratno, nikad mu protivnička strana nije zaboravila i oprostila. Isus Krist je tijekom svoga života puno puta isticao da neprijateljima treba uvijek opraštati, ali na jednoj propovijedi u Basilici San Jose de Flores, kvartu Buenos Airesa, Jorge Mario Bergoglio, prije nego što je postao papa Franjo, objasnio je da Isus pri tom nije mislio kako treba opraštati igračima koji prelaze u redove velikih rivala, kao naprimjer iz Boce u River, ili iz Independientea u Racing.

-Ako navijači mrze takve lude poteze nogometaša, to je skroz opravdano i nije grijeh – zaključio je papa Franjo, inače žestoki navijač San Lorenza.

Neke su igrače zbog nezamislivog prelaska u redove najljućeg rivala mrzili manje, neke više, a neke najviše – kada je primjerice Roberto Baggio prešao iz Fiorentine u Juventus navijači su zapalili fan klub Stare Dame u Firenci, a policija je tjednima bila u pripravnosti zbog pojedinačnih nereda koji su mogli eskalirati u anarhiju - ali svih njih  - od najmanjeg do najvećeg izdajnika povezuje da im navijači nikad nisu oprostili tu sramotnu odluku, a neće bogme ni u budućnosti. Svim nogometnim Judama je to zajedničko, osim jednome. Oprošteno je jedino i samo Gabrielu Batistuti. Kako je to moguće i je li tako nešto uopće moguće?

Batigol je kao mlada nada prešao iz Newell's Boysa u River, ali tamo je ubrzo za trenera došao sjevernokorejski diktator Daniel Passarella. Osvajač dva naslova svjetskog prvaka s Argentinom nije nikad bio fan Batistute.

-Kad Gabriel pronađe tim u koji će se uklopit, vjerojatno će već biti mrtav – ohrabrio je trener mladog napadača i stavio ga na klupu.

Ali nije ubio nadu u mladiću sa sjevera Argentine. Nakon samo jedne razočaravajuće sezone, Batigol prelazi u Bocu Juniors, kojoj će donijeti titulu prvaka Argentine, ali i sebi poziv u reprezentaciju. Kada je zabio ona dva legendarna gola i slavio ih kao dijete uvrštenje u školski tim, ta proslava nije bila usmjerena protiv Rivera i njegovih navijača - oni su to dobro znali i zato su mu momentalno oprostili. Gabriel je izbacivao emocije isključivo i samo zbog luđaka Passarelle, čovjeka koji se, valjda, rodio da zajebava sebe, Batistutu, ali i čitav argentinski narod.

U ludom spletu okolnosti, samo koju godinu kasnije, ponovo će se ukrstiti životni putovi Daniela i Gabriela. Passarela krajem 1994. preuzima reprezentaciju od Alfija Basilea, čovjeka koji je proslavio Batistutu svojim pozivom u nacionalnu momčad. Čim je preuzeo kormilo tada najpoletnije svjetske reprezentacije, izbornik je uveo pravila kojih se ne bi posramile ni najzaostalije države svijeta – zabranio je igračima dugu kosu i naušnice, a homoseksualcima zatvorio vrata svlačionice. Tako se zbog duge kose u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. odrekao usluga najboljeg strijelca Serie A, u to vrijeme daleko najjače lige svijeta. Bližio se dan kada je Passarella trebao objaviti popis putnika za Mundijal na kojem je Argentina biti jedan od favorita. Navijači Boce Juniors i River Platea, isto kao i ostatak Argentine, strahovali su da izbornička budala neće na najveće natjecanje voditi jednog od najboljih napadača svijeta, jer se ovaj nije ošišao na kratko. I ne samo to, još od devedeset prve i one rečenice „ohrabrenja“, poznato je da se njih dvojica ne podnose, pa je bojazan Argentinaca bio i više nego opravdan. Ali na kraju je Passarella pozvao svog najboljeg igrača. Gabriel Omar Batistuta ipak je pronašao prije smrti ekipu u koju će se uklopiti – kakve li genijalne ironije - pozivom dugokosog napadača u reprezentaciju Argentine, Passarella je morao pojesti za doručak čitav svoj ego skupa s predjelom i desertom.

Da nešto ipak ostane od njegovog ludog diktatorskog imidža, izbornik se iskalio na Fernandu Redondu i Claudiju Caniggii, kojima, zbog heavymetalske frizure, nije kupio zrakoplovne karte za Francusku. Redondo je u to vrijeme bio jedan od najboljih veznjaka svijeta i ključni igrač sredine terena Reala, ekipe koja je redovito osvajala španjolska i europska prvenstva. Samo mjesec dana prije početka Mundijala u Francuskoj, Real je golom Mijatovića osvojio Ligu prvaka protiv Zidaneovog Juventusa, a jedan od najboljih igrača finala bio je upravo dugokosi Redondo. Ipak Svjetsko prvenstvo nije vidio. To je otprilike isto kao da Hrvatska nije vodila Luku Modrića. Caniggia je u razdoblju od 95. do 98. rešetao razne mreže u dresu Boce – nikad tijekom karijere nije bio toliko ubojit kao tada - ali to mu nije bilo dovoljno da nastupi protiv Šukera, Bobana i Asanovića.

Argentina je i bez njih imala jedan od najboljih sastava u povijesti – Roa, Zanetti, Ayala, Chamot, Sensini, Almeyda, Simeone, Veron, Ortega, Batistuta, Claudio Lopez – ali stigla je samo do četvrtfinala gdje je zaustavljena….hm, kako ga opisati… ONIM golom. Astronaut Frank de Boer nabio je loptu sa svoje polovice Mliječne staze, ona je lebdjela nekoliko svjetlosnih godina preko raznih asteroida, kometa, crnih rupa, zvjezdane prašine, tamne tvari – duuuuuuuugo je letjela, toliko dugo da je Pluton u međuvremenu izgubio status planeta – da bi 4. srpnja 1998. godine u točno 18 sati i 16 minuta pala u šesnaesterac stadiona Veledrome u Marseilleu gdje ju je nježno dočekao – onako kako majke dočekuju svoju djecu koju dugo nisu vidjele – Dennis Bergkamp i priljubio je uz nogu – baš kao što očevi priljubljuju svoje kćeri na dodjeli diploma – pa sa dva sićušna dodira prouzrokovao cjeloživotni PTSP Robertu Ayali - koji se i dan danas budi u košmarnim snovima pitajući suprugu je li zaključala vrata bojeći se da Vragoslasti Dennis opet ne dođe, pa ga provoza na strašnom rollercoasteru – prije nego li će pospremiti Adidasov Tricolore iza leđa Roe izbacivši tako Batistutu, Passarellu i čitav argentinski narod iz slatkih snova u surovu stvarnost. I dan danas traju debate bi li Argentina prošla Nizozemsku i postala svjetski prvak da je Passarella uz ego, pojeo i govno, pa pozvao Fernanda Redonda, najboljeg zadnjeg veznog toga doba, čija je elegancija na terenu bila tolika da ju je UNESCO nedavno zaštitio kao svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu?

Ni sada, točno 20 godina od one marsejske večeri ne znamo što bi bilo kad bi bilo, ali zato znamo što bi bilo, jer je bilo, deset godina nakon onih legendarnih Batistutinih golova na Monumentalu - Batigol je, spletom okolnosti, nakon dugih devet sezona prešao iz Fiorentine u Romu, i evo ga u sezoni 00/01 prvi put - točno desetljeće nakon sezone u Boci 90/91 gdje je zabio Riveru – kako opet igra protiv svog bivšeg kluba. Odapeo je jedan projektil prema golu Francesca Tolda, a ovaj koliko god znao kako Il Re Leone puca, nije mogao ništa.

Batistuta je – oh kakvog li copy-pastea – ponovo donio pobjedu svome novome klubu protiv velikih rivala iz kojih je upravo stigao. Totti, Candela, Delvecchio, Cafu i ostatak Romine ekipe potrčali su mu u zagrljaj, ali on nije slavio zgoditak kao onomad na Monumentalu. Plakao je kao malo dijete kojeg ne uvrste u školski tim, potpuno shrvan emocijama – bio je tužan što je postigao gol svome bivšem timu kojeg će zauvijek voljeti. Navijači Fiorentine, baš kao i oni River Platea prije točno deset godina, odmah su mu oprostili. El Angel Gabriel učinio je još jedno čudo, baš kao onomad kada je navijestio djevici Mariji da će roditi Isusa koji će nas učiti da treba opraštati svima, osim nogometnim izdajnicima.

Nikad nije osvojio Ligu prvaka, nikad nije osvojio Svjetsko prvenstvo, nikad nije dobio Zlatnu loptu, bilo je tijekom blistave nogometne historije većih igrača i napadača od njega - ali nikome nikad prije, a bogme ni poslije, navijači nisu oprostili neoprostivo – samo Gabrielu Omaru Batistuti.