Posuđenice, ljute primitivce te posuđenice, pa bi za kompjuter rekli stolno računalo, a muslimana vratili u Sarajevo. Samo da 'tuđe' ne postane 'naše'.

Umjesto podrijetla mesa, provjerava se kvaliteta podrijetla susjeda, je li mu otac - tata ili babo, a djed - nono ili deda, i ne manje bitno, u kojem je koljenu baba rođena u Travniku.

Takvi su komentari preplavili društvene mreže i posljednjih dana, sezona ide svome kraju, dojadilo je njorganje o gužvama, smrdljivim turistima, još gorim ugostiteljima i taksistima. Došlo je vrijeme da se počnu brojati krvna zrnca susjeda ili pak poznatih Dubrovčana. U nekom momentu će se preći na partizane i ustaše, ali sve po redu.

Uvijek se nađe neka žrtva pa je to posljednjih dana žena iz Dubrovnika, odnosno Dubrovkinja Aneli Ahmić, koja je ušla je u srpski reality show Zadruga.

„U školi sam proživio svašta, govorili su mi da sam Turčin, balija, muslimančina, iako su četiri moje generacije u Dubrovniku. Teško mi je ovaj primitivizam i danas čitati, pa koliko je samo muslimana život izgubilo u ratu i branilo Dubrovnik? Ma ni to im nije bitno, ja nisam veliki lokal patriot, ali nije nam nekad lako živjeti samo zato što smo druge vjere“, rekao nam je jedan naš sugrađanin koji je nazvao na redakcijski telefon, nakon što su mu komentari na članku o Aneli Ahmić još jednom evocirali te ružne uspomene iz mladosti.

Djeca su ponekad zločesta, zajedljiva i teška. Traže žrtvu za borbu i dokazivanje moći s vršnjacima. Nekad će to biti ona mala s očalama, ili onaj mali što je u drugi razred krenuo s 35 kila, ili onaj što mu je mama kupila Vty teniske, a ne Nike. Svi mogu postati žrtve u nekom trenutku, ali djeci katoličke vjeroispovijesti barem nitko neće pod odmorom u sendvič ugurati pancetu i ismijavat se kad skidaju šunku s bokuna pizze na rođendanu.

Da je Gundulić kojim slučajem 'zeleni', pa odbijao na kakvom dvoru pršut, ne bi nam to smetalo. Kad su u pitanju recimo Ruđer Bošković, ili Nikola Tesla, ma potukli bi se sa susjedima da se dokažemo kako je ovo krvno zrnce crven-bijel-plavi, veće od crven-plav-bijeli. Držić tako piše DUBROVAČKIM, ma niti hrvatskim jezikom, a kamoli srpskim. Kad su poznati 'pod pločom', a usput i štogod zadužili zapadni svijet, eto Hrvata u borbe za vlasništvom, nije onda bitno kome je baba muslimanka, šukundjed Srbin ili otac Bosanac, tko je gedžo, a ko čipuz – svi su oni NAŠI! Ali, susjeda Mirsa ili TikTokericu Anelu, ni ranjeni ne smijemo nazvati Dubrovčanima! Jer zadužili nisu ništa, pa su isto toliko vrijedni egu ovih primitivaca.

Što je bilo, ispravit se ne može, ali svi zajedno možemo graditi društvo gdje odrednica vrijednosti čovjeka i njegove kvalitete neće biti podrijetlo imena i prezimena ili pak vjera, već nešto sasvim drugo. Ono što je vrijednima učinilo poneke gore nabrojane, bio to ep Osman ili liječenje od račine vašeg nona, a onkolog je bio babo onog malog što ste mu vikali 'balijo'. Nek nam to bude vodilja određivanja 'kvalitete' pojedinca. A ne zaboravite, kad među 'našima' uočite i neke nekvalitetne ili pred istekom roka trajanja, ne možete ih samo zato podvaliti s novom naljepnicom na police 'tuđih' butiga.