Ukratko objašnjeno, radi se tu o financiranju izvaninstitucionalne umjetnosti, pojedinaca i udruga koji smatraju da za svoj doprinos kulturi trebaju dobiti financijsku injekciju. Pisali su o o tome i iz stranke Srđ je Grad, koji su gradonačelnika kritizirali zašto je zadnji ovakav program donesen još 2019. godine.

U njihovom priopćenju stoje i zanimljivi podaci. Dakle, prema zadnjem raspisanom pozivu, 123 programa, odnosno najmanje 370 umjetnika računa na te novce.

Prva manifestacija koja je otkazana prošle godine bila je Dani malostonske kamenice, koji su se trebali održati 21. ožujka. Tada se moglo vidjeti da se sve mijenja, moglo se vidjeti da dolazi mrak, koji mnogi neće preživjeti.

Vrijedi to za cijeli turistički sektor, kompletnu ekonomiju, od čega se mnogu uopće nisu stigli oporaviti. Zbog toga malo je izlišno tražiti osiguranje potreba baš u kulturi, iako je plan za 2021. u ovom segmentu tek 500 tisuća kuna.

Događanja u gradu nema, zbog jasnih epidemioloških razloga  ih ne može biti. Stoga je nejasno zašto se treba financirati nešto što se zbog jasnih okolnosti ne odvija, no u tom detalju i jest satkana uzaludnost ovakvog financiranja, gdje je najmanje bitno što se isporučuje.

Ako uzmemo vrijeme prije pandemije, izvaninstitucionalna kultura cijenila se na ogromnih četiri milijuna kuna (dok recimo na onu institucionalnu trošilo se samo u financiranju programa 28 milijuna kuna, dakle bez ogromnog udjela koji je išao na hladni pogon i plaće). Naime, toliko je budžet iznosio u 2019. godini.

I bilo je tu svega, bilo je onih koji su sami sebi isplaćivali novac jer su članovi kulturnih vijeća, onih koji su radili dobar posao, ali i onih koji su vječno preplaćeni jer su nekoć nekome postali neko ime, a kako znamo u Dubrovniku se statusi ne dovode u pitanje, u gradu kad se uzvere na određen skalin, ostaje to vječno.

No, svima njima, zajedničko je jedno, u doba korone, kultura većine njih, ako ne računamo organizatore zabavnih događanja koja će uvijek imati svoju publiku, malo je kome nedostajala.

Za takvom kulturom jednostavno nema potrebe. Dakako, vrijedi to i za institucionalnu kulturu jer i ona je tu na istoj željezničkoj stanici s udrugama, skupa oni čekaju vlak progresa.

A drugačije ne može niti biti kad kultura u Dubrovniku nije u zamahu radosti, intelektualnog prodiranja i promišljanja, a ne može niti biti kad dobrim dijelom postoji kako bi sama sebi isplatila plaće, kultura je to koja funkcionira po sistemu pučke kuhinje, kultura je to ravnomjernosti porcija.

Kad dubrovačkim kreativcima ili alternativcima, koji sami sebe tako nazivaju, pa se tako i potpisivaju, cilj biva osigurati si novčana srestava, onda se mora proći i putem vladajućih aršina, tada kreativa ide u smjeru ispranosti, a alternativa sama sebi puca u nogu.

Kazuje to dakako o eroziji vrijednosti, uljudbe i estetike, ali zato jest stvari potrebno nazvati pravim imenom, a koja je u ovom slučaju jednostavna - takva predstava, takva likovnost ili takva glazba naprosto malo koga može zanimati.

Korona je opaka, uzela je više od milijun života, ponizivši i odživljenu četvrtinu ovog 21. stoljeća vrativši nas nekoliko stotina godina unazad. Obavila je korona i turističku žetvu dok sezona nije počela, ali svojom opakošću razbristrila je i vidike.

I zato su u ovom slučaju stvari jasne. Znači, ajmo mi malo i revidirati što se financira i zašto se financira čisto kako kultura ne bi bila jednolična letargija, uz to stipendirana. Što sad i jest.