U biti, zanimljivo je kako dubrovačka kultura nikad nije mogla ruku pod ruku s izvrsnošću turizma. Turizam je zbog niza okolnosti cvjetao, ma koliko god ga se danas predstavljalo neželjenim djetetom što je tobože neka aristokratska crta, legitimacijska karta "noble" Dubrovnika... Elem, kultura s predznakom dubrovačke uvijek je kaskala za turizmom, uspješna je bila tek ona koja je "de facto" nosila epitet jugoslavenskog, a ne dubrovačkog, a to je dakako Festival kao državni projekt bivše SFRJ, koji je entuzijazmom Marka Foteza, ali i političkom odlukom državnog vrha završio u Dubrovniku, jednako kao što je tvornica Zastava završila u Kragujevcu, drugim riječima Dubrovačke ljetne igre jednako su mogle biti i u Opatiji ili Budvi, ukratko - nisu dijelom dubrovačkog stvaranja.

Uglavnom, požutjele novinske stranice kažu da su iz Londona dolazili pogledati Šerbedžijinog Hamleta na Lovrijencu, ali danas je neko drugo vrijeme, danas su DLJi ljepše u sjećanjima nego u stvarnosti, ali poanta je dakle da ono što je imalo za zadatak plijeniti u Dubrovniku, bilo je osuđeno na traljavost i bezidejnost, kao što to i mora biti kad je jedina kultura koja postoji stipendirana gradskim novcem.

I sada, dolazi pandemijsko ljeto 2020., što napraviti? Sve pospremiti i zatvoriti ili nastaviti dalje? Uvijek prisutna potreba da je bolje da umre selo nego običaji po pravilu skupo košta, pa se dogodilo da su kulturnjaci odlučili spojiti ugodno s korisnim.

Tako su tri dramske premijere na Dubrovačkim ljetnim igrama režirane od strane čelnih ljudi Dubrovačkih ljetnih igara. Intendantica Igara Dora Ruždjak Podolski režirala je predstavu "Dubrovačka zrcala - tri struka lovorike, pelina i vrijesa", a njen pomoćnik za dramski program Saša Božić bio je posebno nadahnut te je režirao dvije predstave "Mara i Kata" i "Marin Držić: Grižula".

Onda kad si odlučio umjetničku dušu podrediti političkoj funkciji, ti možeš režirati vojne parade ili predsjedniče inauguracije, ali generalno ne podrazumijeva to bavljenje umjetnošću. Mladom umjetniku prikladnije je vucarati se po bijelom svijetu i tako tražiti dio prostora za sebe, nego željeti postati direktor lokalnog teatra, to ide u starosti, nakon što se umjetnost dokazala tamo gdje se dokazuje, a sigurno se ne dokazuje u uredima, s tajnicama, Excel tablicama i fikusima.

No, došla je tako korona, te je ionako naopaku stvarnost učinila još naopakijom, te sada imamo situaciju koju imamo.

Recimo, kustos Prirodoslovnog muzeja ima za zadatak prikupiti građu za izložbu o mravima ili žoharima, i kao takav on je njezin autor, ali on nije subjekt izložbe. Isto kao da kustos Kulturno-povijesnog muzeja, primjerice, ima za zadatak napraviti izložbu o staklu u Republici, pa eto pokupi samo svoje staklo sa šufita.

Zna se već odavno da je bauk komunističkog kadroviranja udobno ustoličen u stranačke programske orijentacije, pa danas čistači moraju imati iskaznice. Zato je i jasno da su i dubrovački čelnici u kulturi od pamtivijeka na svojim mjestima zahvaljujući stranačkoj pripadnosti, prijateljstvima i dokazivanjima onamo gdje dokazivanja ne bi trebalo biti.

I zato je njihovo angažiranje u projekciji određenih djela nepodnošljivo, jer nam kazuje o potrebi: daj što daš, a to je u najizravnijem smislu smrtonosni udarac kulturi. Kad budemo toga svjesni, shvatit ćemo svu razornu moć ove zaraze, koja da je bilo pameti je mogla biti i polazište nečeg novog u kulturi, umjesto da je njezin grobar.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.