Proteklog vikenda održani su u izbori u SDP-u za predsjednika stranke, a pobijedio je Peđa Grbin pred kojim su veliki izazovi.

Izbori su se održali u vrijeme kada SDP po anketama ima najlošiji rejting u povijest, svega 17 posto hrvatskih građana podržava njihov rad. Kako se SDP od stranke koja je dvaput pobjeđivala na parlamentarnim izborima našao na putu bez povratka kojim su već koračali HNS, HSS, HSLS – nekoć moćne stranke za koje danas ne glasaju ni obitelji članova?

Dvaput su SDP-ovci vodili državu i oba puta su im građani dali vlast jer su željeli korjenite promjene. Prvi put Hrvati su bili umorni od doktora, pardon diktatora Franja Tuđmana koji je bio ponajveći krivac za brutalnu privatizaciju gdje su se moćne tvrtke dijelile partnerima za tenis, vozačima, kutlama, todorićima… Građani su bili siti rata i teških godina iza, željeli su napokon osjetiti čari demokracije i bolje egzistencije.

Ivica Račan imao je dobre namjere, htio je unaprijediti državu i građanima omogućiti bolji život, ali pokakane gaćice spriječile su ga u naumu. U zraku mu je stalno visio državni udar, HDZ je huškao branitelje i generale, Carla del Ponte hvatala je Norca i Gotovinu, a Račana je od svega toga obuzeo toliki strah da na kraju nije napravio ništa. Jedva je čekao sljedeće izbore da preda vlast. Može ga se razumjeti. Okolnosti u kojima je djelovao bile su apokaliptične, nije bilo lako donositi reforme, jedan potez dijelio ga je od mogućeg krvoprolića po ulicama.

Dolazak Milanovića

Onda je došao Sanader. Pokrao je državu uzduž i poprijeko, ustrojio HDZ kao kriminalnu organizaciju kojoj su zavidjeli Cosa Nostra, Camorra i meksički karteli. Nije bilo projekta na kojem se nisu mažnjavali milijuni. Ali pošto ništa nije skroz crno-bijelo, tako nije ni Sanader. Napravio je velike stvari po pitanju ljudskih prava – još odzvanja njegova slavna čestitka Hristos se rodi.

Potom je čitav svijet zadesila velika ekonomska kriza. Posljedice na hrvatsko gospodarstvo bile su toliko velike da čak ni Sanader nije muljao građane raznoraznim floskulama nego je kazao da smo 'u banani'. Proračun je pucao po šavovima, dijelili su se otkazi (naravno najviše u privatnom sektoru), Severina je nosila broš s brojem nezaposlenih, radnici su počeli s masovnim iseljavanjem u zapadne zemlje, državu nije mogao spasiti ni turizam...

U međuvremenu Sanader je završio dionicu, zamijenila ga je Jadranka Kosor. Kriza je i dalje trajala, ali su za vrijeme Jace isplivale brojne afere i uhićenja HDZ-ovaca. Dok su građani ostajali bez posla i jedva preživljavali čitali su kako HDZ-ovci kradu lovu po javnim natječajima, kako uhljebljuju stranačke kolege i rodbinu, kako namještaju poslove…

Bilo im je svega dosta. Na vlast su doveli Zorana Milanovića, mladog političara s karizmom. Baš kao i s Račanom, očekivali su dubinske promjene. SDP im je bio nada u bolje sutra. Željeli su da se ukinu županije koje samo služe stranačkom uhljebljivanju, da se smanje beskorisne općine, da se prestane s uhljebljivanjem u državnim poduzećima, jer se zbog toga samo povećavaju porezi i razni drugi nameti. Da se pazi u javnoj nabavi, da se ne naručuju Audiji s grijanim sjedalima, da se ta lova preusmjeri u liječenje teških bolesnika…

Nema više alibija

Od svega toga nisu dobili ništa. Milanović je baš kao i njegov prethodnik Ivica Račan pokako gaće od straha. Branitelji su mu podignuli šator u Savskoj i čitav mu se mandat pretvorio u prepucavanje o nebitnim temama. Građani su bili razočarani. Umjesto reformi dobili su pasivnog premijera koji se svađa i kritizira, a ne radi ništa. Nažalost po njega, za razliku od Račana, Milanović nije imao alibi mogućeg državnog udara. Jednostavno nije imao ni snage, ni želje mijenjati ustaljeni poredak od kojeg koristi ima i njegova stranka. Evo samo jedan primjer – da je ukinuo županije, otkaz bi dobili i brojni članovi SDP-a koji su se tamo godinama uhljebljivali (naravno ne u toliko velikom broju kao HDZ-ovci, ali ih ima).

Naravno da je izgubio izbore i on je glavni krivac zašto se SDP sada nalazi na ovako niskim granama. Na vlast je opet došao HDZ i tako je sve do danas. Zašto glasači HDZ-u uvijek opraštaju sve ono loše što naprave, a SDP-u nikad? Ponajviše zato jer HDZ ima više članova, više ljudi koji imaju razne financijske koristi od njih na vlasti. Brojni bivši glasači SDP-a od njihove vlasti nisu imali nikakve beneficije – oni su samo željeli reforme koju bi Hrvatsku učinile boljim mjestom za život. Kada ih nisu dobili okrenuli su im leđa. Dio njih u konačnici je shvatio da je bolje da HDZ upravlja državom nego usrani SDP koji se boji branitelja i Crkve više nego klaustrofobičar zatvorenih prostora. Barem će HDZ po pitanju ljudskih prava učiniti više. Čestitat će pravoslavcima Božić, dat će prava gay skupinama, izglasati Istanbulsku konvenciju i ćirilicu u Vukovaru, otići u Grubore i Varivode… sve ono oko čega će se SDP mjesecima premišljati da im se ne podigne šator u Savskoj.

Kakva je onda budućnost SDP-a koju je preuezo novi predsjednik? Postoje dva puta. Prvi je onaj dobro poznati koji su odavno utabali HSS, HNS i HSLS, danas potpuno marginalne stranke. SDP će, ako nastavi kao do sada, nestati s političke scene, a HDZ će zauvijek pobjeđivati na izborima.

Put bez floskula

Drugi put je dugotrajan, težak i mukotrpan, ali ako SDP želi opstati morat će njime ići. Novi predsjednik  Peđa Grbin morat će se riješiti svih onih kadrova u SDP-u poput Marasa i Bauka, kojima je jedino važna saborska plaća i dnevnice, a nikakve konstruktivne akcije. Morat će pronaći nova lica, privući mlade ljude, jer je SDP sada stranka starih, potrošenih likova koje je progutalo vrijeme. Da bi to postigao, novi predsjednik SDP trebat će početi govoriti jasno i glasno što oni hoće, bez da to mota u ikakve floskule. Morat će kazati da su za ukidanje županija i smanjenje općina, da će smanjiti nabujali javni sektor, da neće više nabavljati skupocjene limuzine i besmislene avione, da će se plaće direktora javnih poduzeća, posebno onih koji su kronični gubitaši smanjiti i da će im se ukinuti otpremnine i sve ostale sulude pogodnosti, da će političari izgubiti sve one besmislice poput 6 plus 6 mjeseci kada ostanu bez posla, ukratko, da će javni novac trošiti najracionalnije moguće, te da će se preusmjeriti tamo gdje treba – za djecu s posebnim potrebama i slične skupine.

Ako novi predsjednik SDP-a bude davao jasne poruke što i kako promijeniti ponovno će SDP imati šanse na izborima. Vratit će mu se glasači bez obzira što se pojavila platforma Možemo koja je trenutno treća politička opcija po snazi. Za njih sada glasa dio odbjeglih glasača SDP-a koji nisu najsretniji što je tamo nesuvisla Radnička fronta i vjerojatno bi se ponovno vratili SDP-u kada bi ju preuzeo karizmatični predsjednik s jasnom vizijom iza koje će stajati.

Ako Peđa Grbin ovo shvati, postojat će šansa da vrati SDP na političku mapu Hrvatske. Ako ne, nestat će zauvijek sa scene, a HDZ će osvajati izbore kao što Dinamo osvaja prvenstva Hrvatske.

Ukratko, pukovnik ili pokojnik.