Jesen je 2007. godine, bliže se nikad neizvjesniji parlamentarni izbori. SDP, kojeg vodi novi lider Zoran Milanović, u anketama za malo vodi direktora hrvatskog svemira Iva Sanadera. Onda Zoka uzima pištolj i puca u ambicije SDP-a. Najavljuje da će, ako pobjede, premijer države biti Ljubo Jurčić. Nikome nije jasno zašto će na mjestu šefa države instalirati čovjeka koji ima manje karizme od ribice u akvariju.

Sanader u foto finišu prestiže za mrvičak Ljuba Zlatnu ribicu i predsjednik države Stipe Mesić daje mu mandat za sastavit Vladu. Naravno HDZ nema većinu, pa po cijene dane trči od stranke do stranke i dogovara koaliciju. Najvažnije mu je da pridobije HSS Jože Friščića. Novinari s nevjerojatnim zanimanjem prate hoće li HDZ i HSS naći zajednički jezik.

Naime, HSS je čitavu kampanju neprekidno trubio da se zalaže za ZERP, to mu je bila ključna stavka programa. S druge strane HDZ gura Hrvatsku prema Europskoj Uniji koja ne pristaje na Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas. Izgleda nemoguće da se dogovore, ali nakon samo desetak minuta sastanka Sanader pobjedonosno izjavljuje kako HSS ide s njima. Joža Friščić je zbog nekoliko fotelja i mjesta u nadzornim odborima (plus beneficije za koje javnost ne zna) pljunuo na sve za što se zalagao. Posljedice još uvijek vidimo. HSS ne postoji, za njega odavno više nitko ne glasa, a nema tako davno da je bio jedna od najvažnijih hrvatskih stranaka.

Pobjednik je onaj tko je popušio

Te su mi se jeseni zgadile postizborne koalicije, te čiste političke trgovine, vjerojatno najljigaviji dio modernih demokracija. Prodavanje ideala zbog osobne koristi. Stranka koja pobijedi na izborima, ali ipak nema većinu u predstavničkom tijelu, želi pridobiti druge stranke kako bi imala kontrolu u vezi donošenja odluka, a zauzvrat joj nudi brda i doline kako bi ovi odustali od svojih ideala. Sranje je što na kraju dio ministarstava vode ljudi iz stranaka koje su dobile malo glasova. Pa kakva je to volja naroda? Među pobjednike su ugurao onaj koji je popušio. Da, zaista, postizborne koalicije su najveća nepravda demokracije.

U novom sazivu dubrovačkog Gradskog vijeća nijedna stranka nema većinu. HDZ je pobjednik sa sedam mandata, DSS i Srđ imaju po tri, Ivica Roko, SDP i DUSTRA dva, te jedan MOST i Andro Vlahušić. Odmah su krenule špekulacije kako će HDZ doći do potrebnih 11 glasova koji mu osiguravaju većinu, pa su se u križaljku počela ubacivati imena Pera Vićana i Željka Raguža. No zašto bi uopće HDZ morao imati većinu u Gradskom vijeću? Naravno, sada ćete reći kako bi mogao donositi i provoditi odluke. To jest istina, ali opet ću postaviti identično pitanje: zašto HDZ mora imati većinu da bi donosio i provodio odluke, zašto se te odluke ne mogu provoditi i bez dogovorene većine u vijeću? To je ključno pitanje, a odgovor je u prošlosti oduvijek bio ovakav – zbog moći, ega i osobnih netrpeljivosti.

Dobar projekt treba proći, iako nema većine

Naime, dio vijećnika neće glasati za prijedloge HDZ-a samo zato jer ih predlaže HDZ. Može se raditi o sjajnim projektima za grad, ali ekipa će ih blokirati samo zato da bi napakostila HDZ-u. Imali smo, naravno, i takvih obratnih slučajeva kada je oporba neprekidno blokirala rad bivšeg gradonačelnika Vlahušića i kada je trebalo i kad nije. Poanta priče jest da bi bilo koji vijećnik u gradskom vijeću trebao podržati bilo koji projekt bilo koje stranke ako smatra da je ista dobra za grad, a ne da u jednadžbu ubacuje činjenicu od koga prijedlog dolazi.

Ako gradonačelnik, primjerice, predlaže neki dobar projekt koji bi poboljšao kvalitetu života osoba s invaliditetom, onda ta odluka mora biti jednoglasno usvojena. Isto tako, ako primjerice, gradonačelnik nešto mulja s izborom firme na nekom javnom natječaju, onda protiv te odluke moraju glasati svi i srušiti ju. Kada malo bolje razmislite, ovakva situacija kakva je sada u gradskom vijeću je idealna. Nitko nema većinu da može bez problema izgurati sve što mu padne napamet, a opet zašto bi mu većina uopće bila potrebna ako je riječ o dobrim projektima? Valjda su vijećnici dovoljno odrasli i sazreli da mogu razaznati što valja, a što ne.

A potpuno je jasno koji projekti trebaju Dubrovniku – nove sportske i rekreacijske zone, nova dječja igrališta, obuzdavanje GUP-a i smanjenje prevelike gradnje, skrb za osobe s invaliditetom i druge bolesnike, gradnja doma za umirovljenike, privlačenje kvalitetnog medicinskog kadra, prestanak uhljebljivanja… - bilo koji od ovih projekata ako je kvalitetno sročen svaki vijećnik treba podržati. Ako bi se išlo ovim putem, novi saziv gradskog vijeća mogao bi biti konstruktivan kao nijedan do sada, što će tu uopće dogovorena koalicija? Da bi se dijelila mjesta direktora javnih poduzeća? To ionako trebaju voditi nestranačke osobe iza kojih su rezultati, a ne stranačka iskaznica. Imaš rezultate, ostaješ na čelu bez obzira tko je na vlasti – nemaš rezultate, evo ti otkaz.

Svi bi trebali biti na istoj strani

Ovih dana vidjet ćemo u kojem će smjeru ići ova priča – hoće li biti klasične koalicije ili ne. Ja sam osobno za to da je ne bude, jer na kraju koalicija, hoćeš-nećeš, uvijek ispadne dijeljenje nekakvih beneficija, čitaj fotelja i nadzornih odbora plus jasno utjecaja koji ide s tim. Bez koalicije točno bi se u vijeću moglo vidjeti tko je čovjek, a tko smeće. Tko se bori za javni interes, a tko za privatni. Na kraju krajeva smiješna su ta beskrajna ego prepucavanja, valjda smo svi mi na istoj strani – i gradonačelnik, i vijećnici, i novinari, i javnost – svima bi nam trebalo biti u interesu poboljšanje kvalitete života u Gradu, jer kad sam ja sretan, sretan je i moj susjed, kad je on sretan, i ja sam.

Sve je vrlo jednostavno, samo mi ljudi volimo komplicirati. Zbog kratkoročnih koristi, žrtvuje se dugoročni boljitak sviju. Ako meni ne vjerujete, samo se sjetite parlamentarnih izbora 2007. godine. Prije samo 14 godina akteri postizborne koalicije bili su direktori hrvatskog svemira, a danas su Joža Friščić i HSS mrtvi, a Sanader u zatvoru.