-Kako mislite trebam platit? – pitao sam konobara jednog restorana unutar auto kampa nedaleko Dubrovnika.

-Lijepo. Ovo ovdje vam je račun, na njemu su brojevi, ti brojevi označavaju količinu eura koju mi morate dati, jer ste jeli ručak. Ako se ne sjećate, stejk od tune – objasnio mi je ljubazno konobar.

-Znam što je račun – pogledao sam ga mrko – ali da prostite, tuna je bila sranje, zašto je onda moram platit?

-Zato jer je sistem takav – opet će konobar pomalo gubeći živce – Nije bitno je li nešto valja ili ne, dobili ste uslugu koju morate platiti. Nitko vas pištoljem nije tjerao da sjednete. Mi bez vas možemo, ne trebate nam, razumijete?

-Čitate li portale? – upitam ga iznebuha promijenivši temu.

-Čitam. Ali kakve to sad veze ima s ovim računom?

-Ima itekako – pogledam ga – Kakvo vam je današnje novinarstvo?

-Teško sranje! Užas!

-Je li plaćate da biste čitali to sranje?

-Ne.

-Pa eto vidite. Ja sam novinar. Ja vama dajem uslugu, od koje vama nastaje proljev, isto kao što vi meni dajete uslugu zbog koje ću morati konzumirati Linex. Jedina i ključna razlika je u tome što ja vama moram platit, a vi meni ne, razumijete?

Konobar me gledao s upitnikom poviše glave.

-Ja mogu bez vaše struke, ne trebate mi, ali vi bez moje ne možete – poentirao sam – pa opet umjesto da vi plaćate za novinarstvo, jedino je ono besplatno.

Ponuda i potražnja

Jebena ponuda i potražnja. Osnovni ekonomski zakon koji na novinarstvu vrijedi kao vozačka dozvola za kočiju u 21. stoljeću. U digitalnom dobu nikad nije bila veća potražnja za medijskim sadržajem, a istovremeno prihodi medija su nikad manji. Kako nešto može valjati ako je besplatno? Pa čak i šugavu tunu u restoranu auto kampa moraš platiti, ali konzumiranje informacija ne moraš. Čitatelji godinama seru kako je novinarstvo loše - s čim se potpuno slažem – ali nitko od tih glupaka nije svjestan zašto je to tako – zato, idioti, jer vam je stejk od prometne nesreće besplatan.

Jedini koji su gluplji od čitatelja su – novinari. Godinama radim intervjue s medijskim djelatnicima i nikad od njih nisam čuo neko rješenje za medijske probleme. Da, detektirat će kako je struka nikad gora, a kada ih pitate zašto, reći će da je ključni problem sprega medijskih vlasnika i oglašivača. Kakvih oglašivača, dan te jebo? Pa oglašivači su odavno otišli na druge platforme. Reklamiraju se na Facebooku, YouTubeu i svim drugim digitalnim lokacijama, ne trebaju im više mediji.

Mediji danas žive od klikova (Google oglasi) i love koju im tutne politika kako bi šutjeli. Umjesto da novinari neprekidno govore i pišu o tome tražeći adekvatno rješenje ovog ogromnog problema (ne samo po medije nego i demokraciju općenito), oni kao da uopće nisu svjesni uzroka, a to je besplatnoća. Mnogi proizvodi ne valjaju ni koji koštaju, a kamoli besplatni. Mediji su izvještavali o toliko problema u drugim strukama, a o svojoj šute. Umjesto da svaki dan štrajkaju i ukazuju da ovako više ne može - jer bez dobrih medija, nema ni dobrog društva - oni bespogovorno pristaju na suluda pravila digitalnog novinarstva gdje su guzice, sise i prometne nesreće prijelomne vijesti, a one iz kulture nećeš pronaći ni Hubbleovim teleskopom.

Koje je onda rješenje ovog vrlo važnog problema društva, jer mediji danas ne da ne koriste zajednici, nego naprotiv – štete joj kao Monsanto pomadorama? Suludo je da je Vlada Republike Hrvatske svjesnija problema u medijima od novinara. Pišu novi zakon gdje bi izdašno financirali medije koji imaju tiskana izdanja. Portali bez tiskanih izdanja odmah su se pobunili što je skroz logično, zar ne? Naravno da je zakon Vlade šupljikav i glupav – ako se već planira poboljšati medijska situacija financiranjem iz javnog budžeta onda to treba napraviti na drugačiji način. Trebalo bi osnovati nezavisno medijsko tijelo koje bi temeljem ustanovljenih kriterija dodjeljivalo javni novac. A ti kriteriji bi vrednovali teme od javnog interesa, a ne crnu i žutu kroniku.

Zaključati sve portale

Ali naravno da to nezavisno medijsko tijelo u praksi ne bi bilo nezavisno, pa je stoga model financiranja javnim novcem odmah osuđen na propast. Pa kako onda poboljšati novinarstvo? Najbolje rješenje je zaključati sve portale. Informativni internetski portali jednostavno ne smiju biti besplatni. Vlada donese zakon da se mora naplaćivati sadržaj, uostalom mogla bi i sama namaknuti dio prihoda od poreza. Postoje neki pokušaji u Hrvatskoj što se tiče naplate sadržaja. Uveli su je Telegram, Jutarnji, Večernji i još neki portali, ali dokle god postoji iti jedan portal koji je besplatan oni glupi čitatelji ići će tamo i govoriti kako je novinarstvo sranje. To je u samoj ljudskoj prirodi – daš mu sranje tunu od koje će ga uhvatiti proljev, ali je besplatna, i on će radije to pojesti, nego vrhunski spremljen stejk koji mora platiti.

Znači, naplata sadržaja može zaživjeti isključivo ako je svi uvedu. A zašto do sada nisu, to je ključno pitanje. Najluđe jest što to uopće novinari ne vide, a ako oni toga nisu svjesni, kako će tek biti drugi. Vidjeli smo po pitanju filmova i serija da su se stvari pomaknule s mjesta. Danas ljudi plaćaju Netflix, HBO i druge platforme koje u biti uopće nisu dobre, ali više se sedma umjetnost toliko ne skida s piratskih stranica kao prije. Konzumenti će na kraju pristati plaćati neki sadržaj, ako im je sve na jednom mjestu, pa čak i ako je u pitanju Netflix koji je komercijalan i gdje ćete rijetko naći neke europske art filmove.

Danas u doba sulude inflacije i divljanja cijena jedino što je još uvijek besplatno jest medijski sadržaj. I onda se ljudi čude da je sranje. Pa jebote, bilo bi teško ludilo da valja. I jasno je zašto je to tako, svima s kapi logike u glavi, osim čitateljima i – novinarima!

Glup i gluplji.