Na mladima svijet ostaje, je li tako? Ako je to istina, a jest, među najboljim mladima koje Dubrovnik ima su i učenici dubrovačke Gimnazije, najelitnije srednje škole juga Hrvatske. Mladima u tom škakljivom dobu puberteta, osim roditelja, najvažnije osobe u razvoju su njihovi profesori. Oni im moraju biti primjer kojem trebaju težiti kad uskoče u svijet odraslih. A šef(ica) škole je još više od toga – osoba koja upravlja cijelim sustavom odgoja i obrazovanja mladih na stazi prema ruskom ruletu zvanom život. Drugim riječima, ravnatelj(ica) je osoba koja mladima najbolje pokazuje kojim putem trebaju ići kada jednom zakorače iz preuranjene ejakulacije u impotenciju.

Moja ravnateljica u Gimnaziji bila je Dubravka Šuica. Ta divna i velikodušna žena besplatno mi je dala najbolji mogući savjet kako uspjeti u životu, samo što ja, budala, nisam poslušao. Odlučeno je kako će moja generacija imati maturalnu zabavu u Hotelu Croatia u Cavtatu. Dobro znajući za alkoholne i vozačke sposobnosti mene i mojih vršnjaka, odlučio sam da neću ići na maturalnu zabavu. Nekako mi je život bio važniji od jedne večeri na kojoj ću slušati Macarenu i Coco Jumbo. Čim je Šuica čula za moj podmukli plan sabotaže maturalne zabave, zvala me na sastanak.

-Ne želiš ići na maturalnu? Zašto? – pitala me.

-Zato, jer ćemo se naroljati k'o svinje, a onda ćemo sjesti u aute i zginuti na povratku iz Cavtata u Grad.

-OK, ako ne odeš na maturalnu, nećeš završiti školu – rekla je mirno dajući mi najbolju moguću lekciju o funkcioniranju sistema.

Jebo filozofiju, kritičko mišljenje i propitkivanje, jedino što moraš u životu, osim umrijet, je - slušat. Biti poslušnik, slijedit autoritet. Popustio sam i otišao na maturalnu – uspio sam preživjeti povratak iz Cavtata, iako je pijani vozač, inače navijač Liverpoola, u čast engleskog naroda i Robbieja Fowlera gotovo cijelim putem vozio lijevom stranom - ali lekciju dobre Dubravke Šuice nisam naučio. Nastavio sam svojim putem, slijedio snove, završio novinarstvo i danas se i dalje bavim propitkivanjem. Dvadeset pet godina kasnije podstanar sam, imam plaću za koju se sramim reći kolika mi je i dvoje djece kojima ne znam što bih rekao. Ponekad piljim u prazno i pitam se zašto nisam krenuo putem poslušnosti. Danas bi možda imao svoj stan, javni novac na raspolaganju za trošenje na privatna putovanja, a u slobodno vrijeme, obučen u pregaču, prolazio bih inicijaciju s Nikicom Gabrićem dodavajući se lubanjama i šestarima unutar Velike masonske lože Velikog Orijenta Velike Hrvatske.

Baš kao što sam ja nekoć imao šansu uspjeti u životu, samo da sam slijedio primjer moje ravnateljice, danas potpredsjednice Europske komisije s plaćom od nekoliko tisuća eura, sličnu prigodu imaju i današnji dubrovački gimnazijalci. U normalnoj zemlji, njihova ravnateljica Katarina Tolja zbog putovanja u New York trebala bi dati ostavku ili dobiti otkaz, ali u zemlji poput naše – u kojoj su i masoni smiješni – njen primjer sjajan je putokaz mladima što i kako dalje.

Podsjetimo Tolja je išla na stručno putovanje u Ameriku. Stručno je obišla njujorške znamenitosti, a put je platila novcem škole, potvrdilo je Ministarstvo obrazovanja. Nakon što je buknula afera, opravdala se da je na put ipak išla privatno, da ga je platila svojim sredstvima, te da nije koristila dnevnice. Kako sad odjednom Ministarstvo govori da je platila put novcem škole, a ona da je svojim?

Na povratku iz Amerike, Tolja je novinarki Indexa kazala kako je put plaćen.

-Slušajte, organizacija ovog puta je počela u srpnju pa sam na poziv udruge prihvatila ovo stručno usavršavanje i na taj način smo financirali to ne iz proračunskih sredstava, već iz vlastitih sredstava škole, koje škola ima. Kako je udruga otkazala dan prije puta to stručno usavršavanje, tako sam i ja to stručno usavršavanje otkazala, platila sve svojim privatnim novcem – kazala je Tolja, iako školski odbor nije imao nikakvih saznanja o stručnom putovanju.

Kakva genijalna lekcija mladim gimnazijalcima o parolama i floskulama, najvažnijem znanju kojeg Hrvat(ica) treba imati kako bi uspio. Super kad put „nije plaćen iz proračuna, nego iz vlastitih sredstava škole“, onda dobro. Katarina Tolja je, znači, trebala ići na poluturistički put javnim sredstvima, ali kada je buknula afera, odlučila je platiti svojim novcem, pa tako ispada da je novac za putovanje posudila od škole.

Mladi gimnazijalci tako su naučili sjajnu lekciju o postupanju s javnim novcem. Koristiš ga za svoj gušt, a ako zločesti novinari nešto otkriju, posegneš za izlikama. Kad smo već kod novinara, njima ne trebate polagati nikakve račune o tome kako trošite javni novac. Tolja Dubrovačkom dnevniku sve do danas nije odgovorila na nikakve upite, a tajnik Gimnazije Antonijo Nižić, ujedno i povjerenik za informiranje, na upit Dubrovačkog dnevnika odgovorio je „kako škola nije dužna odgovoriti je li se ravnateljica vratila s bolovanja“.

Novinari su pitali Tolju, ako je privatno išla u New York, je li uopće smjela koristiti godišnji odmor dok traje nastava, a ona je kazala kako jest.

-Čujte, ne mogu iskoristiti godišnji tijekom cijele godine jer radim do kraja srpnja i imam obaveze, tako da kad imam najmanje posla tijekom veljače, onda mogu – kazala je Tolja novinarki Indexa.

Eto opet zločestih novinara koji filozofiraju i propitkuju – „iako im škola nije dužna odgovoriti“ - a ne znaju da tijekom najvećeg srpanjskog zvizdana Katarina Tolja sama hoda hodnicima Gimnazije i radi kada se svi odmaraju. Toliko se Katarina umori od posla tijekom ljetnih i zimskih praznika, da joj obično u siječnju padne imunitet, te joj jedino može pomoći put u New York.

Draga djeco, budite zahvalni svojoj ravnateljici što vam daje prekrasne životne lekcije. Ona je heroj, a ne zločinac. Ne budite kao ja, kreten, koji nisam prepoznao životni recept svoje ravnateljice. Zaboravite svoje snove, budite poslušni, koristite vlastita sredstva škole (a ne iz proračuna), ne odgovarajte novinarima kako trošite javni novac i bit će vam dobro u odrasloj dobi.

Putovanja i druženja s državnom sisom najbolji su lijek protiv impotencije od koje boluju neuspješna sredovječna gunđala poput mene.